Bjelovarčanka na konju pokorila saudijsku pustinju: ''Ovo mi je bio najveći izazov nakon porodiljnog"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Među zastavama 63 zemlje koje su proteklog vikenda vijorile na prestižnom natjecanju u daljinskom jahanju Al Fursan Custodian of the Two Holy Mosques Endurance Cup 2025. u Al'Uli u Saudijskoj Arabiji, bila je i hrvatska trobojnica. Prvi put otkako se održava ovo elitno natjecanje naša je država na njemu imala svoju predstavnicu – Bjelovarčanku Lauru Šapić Vodogažec koja je s konjem El Psytadel ostvarila sjajan rezultat te u ukupnom poretku zauzela 69. mjesto. Na natjecanju je nastupilo ukupno 200 natjecatelja, od kojih je čak 102 tijekom utrke eliminirano, a utrka je po broju zemalja koje su se natjecale ušla u Guinessovu knjigu rekorda.
- Al Fursan Custodian of the Two Holy Mosques Endurance Cup je relativno nova utrka u daljinskom jahanju i u početku sudjelovanje jahačima iz manjih zemalja uopće nije bilo dozvoljeno. U međuvremenu su se pravila promijenila pa smo i mi iz Hrvatske dobili svoju priliku – priča nam Laura koja je znala kako iskoristiti ponuđenu šansu. Kaže kako se u Al'Uli sve odlično posložilo.
''Kliknuli'' na prvu
- Na ovakvim natjecanjima jahači koji stižu izvana dobivaju konje iz neke od tamošnjih natjecateljskih ergela. To je veliki izazov jer možete dobiti konja kojeg ne poznajete i upitno je kako ćete se složiti s njim, koliko je pripremljen i slično. Ja sam jahala na El Psytadelu, konju kojeg sam znala otprije, s europskih natjecanja, na kojima je nastupao prije nego što je prodan u Saudijsku Arabiju. Riječ je o odlično pripremljenom i utreniranom konju, dobre naravi, s kojim sam ''kliknula'' na prvu. Tako da smo svih 120 kilometara utrke kroz pustinju odradili odlično – priča nam mlada Bjelovarčanka.
Na natjecanju je sudjelovalo još nekoliko konja iz iste ergele, na kojima su jahali natjecatelji iz Singapura, Novog Zelanda, Južnoafričke Republike i drugih zemalja, a svi su se od početka do kraja utrke pokazali kao dobro uigran tim.
- Bili smo zaista šarolika ekipa. No odmah smo se oko svega složili i sprijateljili, bilo nam je sjajno. Jahali smo cijelo vrijeme zajedno jer je tako lakše i za konje koji se poznaju te na taj način bolje i fizički i psihički podnose utrku i sve napore koje ona sa sobom nosi – kaže Laura.
Dodaje kako je konjički sport na Bliskom istoku vrlo popularan, a nagrade na natjecanjima su vrlo izdašne, neusporedive s, primjerice, nagradama u Europi.
- Tako su i na ovom natjecanju vrlo velike, za prvo mjesto ona iznosi preko 200 tisuća eura, a prema desetom se smanjuje. No, od jedanaestog mjesta pa sve do posljednjeg osigurane su nagrade od 25 tisuća eura za svakog sudionika. Tako da je nama bio cilj završiti utrku, nismo se toliko opterećivali tima na kojem ćemo mjestu završiti – pojašnjava Laura. Ono što je pošlo za rukom njoj i njezinom timu, nije uspjelo za 102 natjecatelja koji su iz različitih razloga napustili utrku ili su eliminirani.
Kvalifikacijske utrke
Jedan od razloga zbog kojih je Laura sretno završila ovu pustinjsku avanturu jest i to što joj jahanje u pustinji nije nepoznanica. Još 2018. godine bila je prva hrvatska jahačica koja je uspješno završila zahtjevnu pustinjsku utrku od 160 kilometara u Abu Dhabiju. Nastupom u Saudijskoj Arabiji samo je nastavila niz uspješno završenih utakmica na Bliskom istoku.
Lauri je ovo bio i najveći profesionalni izazov otkako je prije godinu i pol postala majka malenog Tina.
- Ovo je moja prva veća utrka nakon porodiljnog dopusta, a posljednju utrku na 100 kilometara imala sam 2021. godine. Nakon ovoga čekaju me domaća natjecanja na novoj kobili Esteri. Kupili smo je u Hrvatskoj i počeli pripremati za natjecanja. Pred nama su daljinske utrke u Hrvatskoj i inozemstvu na 80, 100 i više kilometara, na kojima bismo se tijekom idućih nekoliko godina trebale kvalificirati za Europsko i Svjetsko prvenstvo – pojašnjava Laura.
Estera natjecanja čeka u štalama Konjičkog kluba Vinia u Puričanima kod Bjelovara, zajedno sa 16 drugih konja, od kojih se pet priprema za utrke. Ostali služe za školu jahanja koju vodi Laura, a na imanju je i nešto ždrebadi iz vlastitog uzgoja. K tome, 15-ak natjecateljskih grla iz bjelovarskog kluba nalazi se u stajama diljem Hrvatske te redovito sudjeluju na utrkama u zemlji i inozemstvu.
Vlastiti uzgoj
- Imamo vlastiti uzgoj pa je i moja bivša kobila, moja ljubimica Frula, trenutno ždrijebna – kaže naša sugovornica.
Jedna od većih zvijezda u Vinii je i grlo Said s kojim će Laurin suprug Ivan već ove godine u lipnju nastupiti na Europskom prvenstvu u Italiji, dok je Svjetsko prvenstvo 2026., također u Al Uli.
- Ivan je s njim završio sve međunarodne kvalifikacije i trebao je sudjelovati prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, međutim netom prije natjecanja Said se ozlijedio. Nismo ništa željeli forsirati pa smo ga ostavili neko vrijeme da se odmara i u potpunosti oporavi, tek nedavno smo ponovno krenuli s treninzima – dodaje.
Osim na supruga, svoju ljubav prema konjima Laura je prenijela i na ostale članove svoje obitelji.
- Oduvijek sam voljela konje, sjećam se kako sam još kao malena djevojčica dok bismo bili na moru jahala ponije. Dok sam imala otprilike 10 godina, roditelji su me upisali u školu jahanja i tada je sve postalo puno ozbiljnije. Nabavili su mi prvog konja, pa drugog, i tako je društvo u našoj staji raslo. Danas imamo svoj Konjički klub u čijem radu sudjeluju svi članovi obitelji, najviše moja mama Tajana koja je glavna organizatorica i koja vodi brigu o natjecanjima i sličnim obvezama – priča nam Laura.
Bez forsiranja
Iako je riječ o teškom i zahtjevnom poslu, kaže, ne bi ga mijenjala ni za što na svijetu.
- Sve ovo zahtijeva puno vremena i odricanja. Primjerice, priprema konja za natjecanja traje nekoliko godina. Mi svoje konje ne uvodimo u tu priču prije navršene četvrte godine jer želimo da se konj potpuno fizički razvije. U protivnom, nakon nekog vremena može doći do ozljeda i drugih problema. Trening uvodimo postupno, krećemo s kraćim utrkama, a s godinama povećavamo duljine dionica koje konj prolazi – tumači naša sugovornica.
Dodaje kako vani stvari često funkcioniraju drugačije, uvjeti treniranja u Hrvatskoj su daleko skromniji od onih koje, primjerice, imaju konji i jahači na Bliskom istoku, u Španjolskoj, Francuskoj i drugim razvijenim zemljama.
- Oni će, primjerice, nakon utrke od 160 kilometara, konju dati infuziju i tako ga u kratkom roku rehabilitirati. Mi u Hrvatskoj nemamo takve uvjete i takav pristup. Nakon takvih utrka mi konje ostavljamo na miru tri do četiri mjeseca, iz staje ih puštamo samo na ispašu, a tek onda krećemo s laganim treninzima. Tako se životinje rehabilitiraju na potpuno prirodan način – kaže Laura.
Drugim riječima, ništa se ne forsira i sve ide prirodnim tijekom. Na sličan način Laura svoju novu kobilu Esteru priprema za nadolazeća natjecanja.
Neki novi klinci
- Krenut ćemo polako. Trenutno su nam u fokusu Ivan i njegov Said i nadolazeće Europsko prvenstvo koje je već u lipnju ove godine.. Cilj nam je da završe tu utrku, na kojem će mjestu biti u konačnici i nije toliko važno – kaže Laura koja je nekoliko puta bila državna prvakinja u daljinskom jahanju, a do sada je nastupala i na Svjetskom juniorskom,Svjetskom prvenstvu za mlade konje te Europskom seniorskom prvenstvu.
Uspjesi mlade Bjelovarčanke i njezinog tima iz Konjičkog kluba Vinia možda jednoga dana posluže kao inspiracija nekim novim klincima koji gaje istu ljubav prema konjima. Samo u Laurinoj školi jahanja takvih u svakom trenutnu ima između 20 i 30. A tu je i maleni Tin koji konje također obožava.
- Tin ima godinu i pol, no već sada je zaljubljen u konje i često je s nama u staji – otkriva ponosna mama. I dok je ona kao malena djevojčica ponije ''ganjala'' na moru, Tin već sada ima svog vlastitog konjića s kojim obožava provoditi vrijeme. Pa ako, kad malo poraste, odluči krenuti maminim i tatinom stopama, kaže naša sugovornica, nitko neće biti previše iznenađen.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!