Stjepan Orešković iz Bjelovara o teškoj nesreći koja mu je zadesila sina: "Vjera nas je spasila"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Sutra je Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Mnogi od nas vjeru doživljavaju na različit način, a tako ju i žive. No, rijetki su oni koji kada pričaju o Bogu i vjeri izgledaju toliko sretno da im oči sjaje nekim drugačijim, posebnim sjajem. Ti ljudi istinski vjeruju i potpuno su prepušteni Bogu. Jedan od njih je i Bjelovarčanin Stjepan Orešković. Na Veliki četvrtak bio je jedan od dvanaestorice muškaraca koji je sudjelovao u obrednom pranju nogu u Župi svetog Antuna Padovanskog u Bjelovaru, kod svima omiljenih franjevaca.
Jučer je, na Veliki petak, sudjelovao na Križnom putu. No, Stjepan ne ide u crkvu samo ususret velikim blagdanima. Gotovo punih 10 godina Stjepan i njegova obitelj, supruga Mirjana te sinovi Matej (18) i Marin (29), nisu propustili nijednu nedjeljnu misu, trude se u danu barem dva obroka blagovati zajedno za stolom, a nedjelje su poseban dan za njih. Dan u kojem se ne ide u kupovine već se slavi Boga i zahvaljuje mu se za sve milosti koje im je udijelio, prvenstveno na zajedništvu i povezanosti.
Život u vjeri od djetinjstva
No, nije oduvijek ovako bilo…
Kolovoz 2014. godine bespovratno je promijenio živote članova ove obitelji. Nezapamćena tragedija koja im se dogodila povezala ih je na jedan neobjašnjiv način, a vjera u Boga koju su doduše, i ranije imali, tada je isplivala na površinu u svoj svojoj punini.
- Odrastao sam u pobožnoj obitelji i vjera mi od djetinjstva puno znači. Baka Ličanka je tu imala puno utjecaja, njezin težak život često mi je bio inspiracija. Ostala je u ratu bez supruga i djeteta, a moj tata bez oca i brata. Inače, moj se otac u Bjelovar doselio iz Like 1953. godine. Majka se pak, udala u Bjelovar s područja Hercegovine tako da sam vam ja kombinacija dva kamena, priča nam Stjepan svoje korijene.
Dodaje kako su tradicionalno živjeli, pa mu je tako usađena potreba za odlaskom u crkvu i molitvama, kao i ljubaznost prema bližnjima.
No, odrastanjem i početkom mladenačkih dana, priznaje kako su se često znali dogoditi neki „važniji“ poslovi nego nedjeljom ići na misu. Stvorile su se usput nove navike i novi stil života.
Stjepan je inače, 1968. godište, a završio je elektrotehnički fakultet u Zagrebu. U ratnoj, 1993. godini oženio je Mirjanu, a dvije godine kasnije, dobili su sina Marina.
Rijetka bolest jetre
- U trudnoći je supruzi dijagnosticirana rijetka, Wilsonova bolest jetre, pa je ona s nekih 68 kilograma pala na svega 48. Pojavile su se razne poteškoće u trudnoći, a porod je bio izuzetno rizičan. Njezino zdravlje je bilo toliko loše da je bilo pitanje što će uopće biti s djetetom i s njom. Marin je rođen vakuumom, a prilikom toga oštećen mu je dio motorike desne strane. Tako da je kao neurorizično dijete prošao svašta u djetinjstvu. Tek nakon nekih mjesec i pol dana nakon poroda oboje su se vratili kući, bilo je to teško razdoblje. Supruzi su rekli kako ne bi bilo mudro planirati novu trudnoću, no uz lijekove ona je bila dobro, dobila je trajnu terapiju. Sin srećom, nije imao nikakvih intelektualnih teškoća, no desna noga bila mu je kraća pa su uslijedile određene operacije kako bi mogao što ispravnije hodati, prisjeća se Stjepan koji se našalio kako su 11 godina kasnije, 2006. godine, prevarili medicinu i uz Božju pomoć dobili i drugog sina, Mateja koji im je uistinu došao kao Božji dar, kako mu i ime govori.
Vjeru, kaže nam, nikada nisu zaboravili, no kasnije se ispostavilo da ju nisu živjeli i razumjeli kao što je to slučaj danas.
Za vrijeme ljetnih praznika, u kolovozu 2014. godine kada je stariji Marin završio srednju školu, autoškolu i kada se spremao na Ekonomski fakultet u Zagrebu, a kada je mlađi Matej trebao krenuti u 3. razred osnovne škole, jednog su vikenda boravili kod bake i djeda u Staroj Kapeli iza Farkaševca.
- Ostali su u petak, a ja sam trebao doći po njih u nedjelju poslijepodne. No, večer ranije, bio sam na nekoj proslavi, a budući da sam se u ponedjeljak spremao u Vrbovec, dogovorili smo se da će ostati još tu jednu noć kod bake i djeda te da ću ih kući dovesti u ponedjeljak. Ta još jedna neplanirana noć, nažalost, kasnije se pokazala kobnom. Naime, punac je u nedjelju popodne zajedno s Marinom sjeo na traktor i otišli su u polje. Kasnije smo saznali kako mu je htio pokazati djedovinu. No, traktorom su upali u jarak kojeg uslijed visoke trave nisu vidjeli. Djedu koji je ispao s traktora je slomljen kuk, a Marinu su noge ostale prikliještene blatobranom od traktora, prisjeća se Stjepan kobne nesreće i kaže nam kako su tako zarobljeni bili dugih 17 sati.
Potraga u gluho doba noći
Dugo mu je vremena bilo potrebno da oprosti sam sebi jer, kako nam kaže, da je došao po djecu kako je planirao, ništa se od toga ne bi dogodilo.
- Njima se to dogodilo oko 18, 19 sati navečer, a pronađeni su tek idućega dana prijepodne. Punica je zvala navečer da ih još nema kući, no najprije smo mislili da su negdje na kramu u nekom selu. Potom je zvala opet oko ponoći, no tada nisam čuo mobitel. Probudila me ponovno zvonjava oko 3 ujutro nakon čega smo supruga i ja krenuli prema tamo. Tražili smo ih, vozili se okolo nasumce, zvali smo Hitnu pomoć misleći kako su možda negdje zaprimljeni. No, ništa se nije pokazalo uspješnim. Marin, nažalost, nije ponio mobitel sa sobom da ga tako lociramo tako da smo bili pogubljeni. Već je i svanulo. Lokalni vatrogasci, koje smo obavijestili, odmah su posumnjali da se nešto dogodilo po odvodnim kanalima, a ne po poljima, a tako je naposljetku i bilo. Negdje oko 10 sati supruga i ja bili smo u Vrbovcu i počeli popunjavati izvješće o nestanku kada nam je javljeno da su ih pronašli vatrogasci. Do njih nije mogla hitna pomoć svojim kolima već je put probijalo policijsko terensko vozilo. Oboje su prevezeni u KB Dubravu, prisjeća se Stjepan i dodaje kako je Marina prvi pronašao vatrogasac Franjo Špicar.
Marin ga je prvo pitao hoće li moći voziti automobil i bicikl jer je bio svjestan operacija koje su već iza njega od ranog djetinjstva, a tražio je i vode jer je bio strahovito žedan. Pitao je i za njih dvoje, mamu i tatu.
Kapelica u KB Dubravi
- Kada smo došli na to mjesto, punac je bio gotovo u komi. A Marin mi je kasnije pričao kako me je čuo kada sam ih u noći tražio na obližnjoj njivi. Čuo je kako ga zazivam oko možda pet ujutro, no on nije imao snage da mi se javi. Isto tako, pričao mi je kako se osjećao te noći u mrklom mraku pored šume. Onako prignječen uspio je ugasiti traktor i spriječiti izlijevanje ulja i nafte, a pokušavao je i trubiti dok god je mogao. Nažalost, bili su predaleko da ih itko čuje. Klinom od prikolice je htio razbiti blatobran, no ni to nije uspio. Možete misliti kako im je teško ozlijeđenima bilo tako cijele noći, priča nam Stjepan i prisjeća se kako su punca tada svi osuđivali i stavljali mu dodatan teret na leđa.
On je bio jedan od rijetkih, priznaje, ako ne i jedini koji to nije činio. Nije osjećao gnjev, a tu već raspoznaje, spoznat će tek kasnije, kako je vjera imala svoje prste.
Marinu je tada život visio o koncu. CRP je imao preko 500, a podivljali su i leukociti. Nakon borbe za goli život, uslijedila je borba za noge, odnosno prijetila mu je amputacija jer je dugotrajni prekid cirkulacije u nogama doveo do propadanja tkiva.
U svemu tome, mlađi Matej kretao je u 3. razred osnovne škole u Bjelovaru… Dok je majka Mirjana bila posvećena njemu, Stjepan je pak, dane provodio u zagrebačkoj bolnici uz Marina. Često je posjećivao kapelicu u sklopu bolnice koju drže fratri, a tamo je naišao na molitvenik „Za blagoslov moje obitelji.“
Životna ispovijed u suzama
Jednom je sat vremena proklečao tako u molitvi da vidi kako je biti nepomičan. Proganjalo ga je što je tako nepomičan njegov Marin bio 17 sati. A on mu nije pomogao na vrijeme. Unatoč svemu što su proživljavali, supruga i on nikada nisu uzeli nikakva sredstva za smirenje, no priznaje kako su neograničeno molili krunicu. U to se vrlo rado uključio i tada mali Matej, koji se je pripremao za Prvu pričest pa su svaku večer kada bi se on vratio iz Zagreba zajedno u kući, pred raspelom, molili krunicu i razne molitve.
Čitajući taj molitvenik naišli su na rečenicu koja im je promijenila navike:
„Kršćanine, kakva ti je nedjelja, onakva će ti biti vječnost.“ Ispod je slijedio i savjet: „Svoju nedjelju mi, vjernici, trebamo provoditi s Bogom, svojom obitelji i zajednicom.“
Od tada pa do danas u našoj obitelji nitko ništa ne kupuje nedjeljom. Osim ako smo na putu pa moramo natočiti gorivo. Isto tako, otad do danas moja obitelj nije preskočila nijednu nedjeljnu misu. I još jedna vrlo, vrlo važna stvar koju moram izdvojiti. U katoličkoj vjeri postoji ispovijed. No, dosta često mi to shvatimo vrlo površno, šablonski to radimo. Ne razumijemo da se ispovijedamo Bogu, a ne svećeniku koji je tu samo posrednik. Bog je dao da sam ja napravio svoju prvu valjanu ispovijed nakon svojih 46 godina, koliko sam tada imao. U nekih 50 minuta isplakao sam svoje grijehe, a svećenik koji me ispovjedio i koji se, pazite sada, isto zove Marin, zamolio me da ostanem iza mise da mi pokloni dvije slike. Jedna je ulje na platnu Svetog Ivana Pavla II., a druga je slika anđela koju je dobio kao misionar u Africi. Obje su se uklopile u moj dnevni boravak kao da sam ih tamo planirao. Identičnih su boja kao boje mojeg zida. Nešto nevjerojatno i samo još jedan dokaz da slučajnosti ne postoje. Dotad sam mislio da sve mogu razumom spoznati, a to novo iskustvo me naučilo da se neke stvari jedino vjerom mogu spoznati. Nakon toga, moje je srce bilo čisto i moje su se molitve vrlo vjerojatno i zbog toga uslišale, priznaje nam Stjepan koji se vraća na Marinovo stanje dok je ležao u bolnici.
16 dana na kruhu i vodi
- Da bi spriječili da Marinove noge ne odumru u potpunosti, liječnici su mu morali razrezati obje potkoljenice od koljena do skočnog zgloba s obje strane da bi se tkivo čistilo. Svaki drugi dan išao je u operacijsku salu i to zadnji tek oko 14 sati i do tada je morao biti natašte. Nakon tjedan dana, liječnici su rekli da nam moraju reći istinu i da su napravili sve što mogu. Te da je sada sve u Božjim rukama. Rekli su da će donijeti odluku kroz neko vrijeme, prisjeća se Stjepan koji se tada zavjetovao da će sve do dana odluke biti na kruhu i vodi.
I bio je. Punih 16 dana i noći. Kaže da mu nimalo teško nije to palo. Imao je tri obroka u danu, a za svaki je pojeo dvije šnite kruha. Osim toga, napominje nam kako je jedan od znakova da je Bog itekako prisutan bio i što mu nije dato da na internetu gleda proteze za koje je mislio da bi možda mogle trebati Marinu.
„Nemoj se zamarati time. To ti neće trebati“. Tako je on to čuo.
- Životna filozofija vjere je da ne tražimo previše obrazaca ponašanja već da ostvarimo svoj osobni odnos s Bogom. To može biti bilo gdje smo se spremni predati Bogu u svojoj sobi, na radnom mjestu, bilo gdje. Poanta je da nismo ukalupljeni, da budemo iskreni prema Bogu i sebi. Primjerice, dugi sam niz godina u poduzetničkim vodama, no nakon Marinove nesreće shvatio sam da sam ja samo upravitelj, nisam gospodar i vladar ničega. Sve što imam bilo duhovno ili materijalno smatram da sam dobio od Boga kao i sve talente kojima sam uspio nešto napraviti. U tom traženju, dogodila se nevolja i tada smo dublje upoznali moć vjere, životna ispovijed, molitvenik s molitvama za obitelj i snaga da učinim pokoru da bi mogao uspješnije moliti. Ja sam tada odlučio da moja molitva neće imati vrijeme trajanja, neće biti samo neko određeno vrijeme u životu već da ću se potpuno predati u njegove ruke, svjedoči svoju vjeru, kaže Stjepan i priča nam kako se Marin izvukao na način da mu je oštećen živac koji upravlja lijevom nogom.
Obiteljski zavjet
Šepa, ali šepao je i od rođenja. Oni koji su ga znali i ranije, kazali su da nema bitne razlike. Što je poprilično nevjerojatno s obzirom na to kakve su bile prognoze.
- Bog je dao da sam godinu dana od te tragedije pa i sljedeću godinu, dan započinjao misom u 7 sati, nakon čega je bio doručak i molitva s obitelji pa odlazak u bolnicu sinu ili kasnije kada je Marin došao kući, na posao. Više nije bilo da sam na poslu u 7 i da razmišljam samo o tome. Primjerice, kada je Marin nastradao, ja se tri tjedna nisam javio ni pojavio u tvrtki koju vodim. Sve su moji zaposlenici sami odradili najbolje što su mogli, svatko je dao maksimum, kaže Stjepan i dodaje nam kako su otada u njihov život ušla i hodočašća kao znak zahvale za sinovo ozdravljenje.
Mnogi, priča nam, nisu Marinovo stanje gledali kao uspješno budući da je gotovo bio invalid, no Stjepanu je to bilo više nego dovoljno.
- Marin je mentalno zdrav, uspio je završiti fakultet na koji je krenuo na štakama par mjeseci nakon kobne nesreće. Zaposlio se, a ove godine se ženi. Kao zahvala za sve što je dobro krenulo, ja sam se nakon nesreće zavjetovao da ćemo prvi tjedan u lipnju 2015. godine hodočastiti do svetišta u Mariji Bistrice i kako bi se zahvalili Majci Božjoj. Znači, moj sin kojemu je desna noga od rođenja oštećena, a nakon nesreće ima oštećenje i na lijevoj i mlađi sin koji je tada imao 9 godina krenuli smo pješke na hodočašće. Pridružila nam se i moja sestra. Bio je to naš obiteljski zavjet. Odustajanje nije bilo opcija pa makar morao Marina nositi ili voziti u tačkama. Kako bi se pripremili na napor, još u veljači, dok je Marin bio na štakama krenuli smo hodati u krug po Bjelovaru. Za šest kilometara trebalo nam je tada tri sata. Nešto kasnije, napravili smo đir do Svetog Ivana Žabna i tako podizali stepenicu ne bi li bili spremni za put u lipnju. I bili smo! U tri dana hoda stigli smo na naše odredište, ponosan je Stjepan na svog sina.
Otvorenje suvenirnice
S obojicom, priznaje nam, ima sjajan odnos, na što je posebno ponosan. A ponosan je i što je s godinama hodočašće na Mariju Bistricu postalo tradicija kojoj su se pridružili i drugi ljudi pa više ne hodaju sami. Taj im je put u život doveo mnoga nova i prelijepa prijateljstva i još dokaza da slučajnosti nema. A sve je krenulo od potrebe zahvaliti na Marinovim sačuvanim nogama, ali i zahvaliti na promjeni života za što je drugačiji pogled na vjeru zaslužan.
- Nekad sam ismijavao planinare koji su nedjeljom 7 kilometara hodali do Planinarca. A danas ja iza sebe imam devet hodočašća na Mariju Bistricu po 72 kilometra. Ove godine imat ćemo, nadam se, deseto. Hodočastili smo i u Ludbreg, a jedan od najdražih je i hodočašće do svetišta na Trsata na koje smo se uputili Matej i ja 7 do 15. 8. 2021. godine. Osam dana smo hodali i prešli 266 km i to mi je bilo najljepše provedeno vrijeme sa sinom.
- Čovjek u prirodi vraća se izvornom načinu preživljavanja, vraća se onome najljepšemu na što u urbanim sredinama lako zaboravimo. Tada čujemo i do nas dopiru znakovi koje možda u drugim okolnostima ne bismo znali prepoznati. Ja sam jednom prilikom tako čuo da bi bilo dobro da otvorim neko mjesto na kojemu bi ljudi mogli pročitati razna svjedočanstva. Najprije sam to odbijao jer mi se nije činilo logičnim. No, 2016. godine i to se promijenilo. Otvorio sam Knjižaru i suvenirnicu sv. Franjo. Ime je simbolično jer nas Franjo neprestano prati na našem putu. Kada smo na hodočašću trebali negdje prespavati, spasio nas je Franjo Antolković kojeg sam znao dva sata, a koji nam je ponudio svoju vikendicu za prespavati. I danas se čujemo, ostali smo prijatelji, priča Stjepan koji je uvjeren da kada čovjek živi u ljubavi prema svojim bližnjima, ona mu se stostruko i vraća.
Franjevački svjetovni red
Poanta svega je, tvrdi nam, da kada čovjek Boga stavi na prvo mjesto, sve ostalo dođe na svoje mjesto.
- Dok god čovjek gura nešto drugo na prvo mjesto, neće osjećati zadovoljstvo i sreću. Čovjek mora stoga biti u miru sa sobom jer tek tada će biti u miru sa svima ostalima. Tražeći mjesto u kojem ću se skrasiti kada je vjera u pitanju, ja sam pronašao franjevce. Zavjetovan sam član franjevačkog svjetovnog reda. To je crkveni red u kojem mogu biti ljudi koji imaju obitelji, no žele svjedočiti i živjeti svoju vjeru.
Nastojimo živjeti Evanđelje po primjeru svetog Franje Asiškog, ali iz svojih obitelji i radnih mjesta. Uz mene, članovi su moja supruga, ali i Marin koji nam se pridružio prošle godine, priča Stjepan koji smatra da svako od nas sam treba donijeti odluku želi li se okrenuti i približiti Bogu. Molitva svetog Franje po kojoj pokušavam živjeti i koja me inspirira je:
Oruđe mira
Gospodine, učini od mene oruđe mira.
Gdje je mržnja, da tamo donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da tamo donosim oproštenje.
Gdje je nesloga, da tamo donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da tamo donosim istinu.
Gdje je tama, da tamo donosim svjetlo.
Gdje je žalost, da tamo donosim radost.
Gospodine, daj da ne tražim toliko da budem utješen, nego da ja tješim.
Da ne tražim da mene razumiju, nego da ja druge razumijem.
Da ne tražim da ja budem ljubljen, nego da ja ljubim.
Jer boje je davati nego primati.
Dok opraštamo, nama bude oprošteno.
Umirući uskrsavamo za život vječni.
Bog će nerijetko učiniti prvi korak, kaže Stjepan, no valja ga prepoznati i ako u srcu osjetiš potrebu, krenuti za njim.
Ono što će tada uslijediti, posvjedočit će rado svi koji su to učinili. Jer sreća koja dolazi iz takvog odnosa, nemjerljiva je i neusporediva u odnosu na sva ovozemaljska, materijalna bogatstva.
I u tom duhu i nadi da će mnogi ovaj Uskrs iskoristiti za novi početak u svom životu, Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!