Legendarni bjelovarski policajac Hamdija Mašinović: "Zloglasni Vinko Pintarić me imao na nišanu..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Nakon što je punih 45 godina u policijskoj odori služio hrvatskim građanima, Hamdija Mašinović početkom srpnja ove godine stupio je u mirovinu. Karijeru je zaključio na mjestu zamjenika načelnika Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske, u Bjelovaru, gradu u kojem nema čovjeka koji ga ne zna jer upravo je ondje proveo najveći dio radnog vijeka. A njegova priča o danima u policiji bez problema bi mogla poslužiti kao temelj za roman ili filmski scenarij.
Za sve je, priča nam, kriv brat koji ga je prije gotovo pet desetljeća nagovorio da se školuje za policajca.
- Rođen sam u Bosanskom Novom, gdje sam završio osnovnu školu. No, moj je otac radio u Sisku, kamo se uskoro preselila čitava obitelj pa sam ondje krenuo u srednju. Po tadašnjem Šuvarovom sustavu obrazovanja, nakon dvije godine školovanja, biralo se konkretno usmjerenje, a mene je brat nagovorio da upišem policijsku školu u Zagrebu – prisjeća se Mašinović.
Prvi „specijalci“
On i njegovi školski kolege bili su prva generacija koja se na taj način školovala za policijske snage, zbog čega su ih zvali „specijalcima“. Mašinović je maturirao 1979. godine, nakon čega je raspoređen u jedinicu za posebne namjene u Zagrebu. Ondje ostaje godinu dana, potom tri godine radi u jedinici za kontrolu i regulaciju prometa Kutina na autocesti Ivanja Reka-Lipovljani. 1983. godine se vraća u Sisak, a u međuvremenu uz rad upisuje studij kriminalistike na Visokoj policijskoj školi te postaje inspektor.
- Godine 1990. godine raspoređen sam iz Siska u Policijsku upravu Bjelovar. Već tada u policijskim postajama osjećala se napetost zbog demokratskih promjena u Hrvatskoj. Policajci srpske nacionalnosti nisu se s tim mogli pomiriti i sve novo nazivali su ustaškim, što je bilo apsurdno. Negodovali su zbog šahovnice koju smo dobili na uniforme, pljuvali po Tuđmanu. Atmosfera je bila poprilično usijana – prisjeća se Mašinović.
Napetosti su, kaže, svakim danom jačale, a provokacija srpskih policajaca, ali i drugih građana srpske nacionalnosti bilo je sve više. Vodećim ljudima u tadašnjoj bjelovarskoj policijskoj upravi bilo je jasno da se nešto mora poduzeti.
Osnivanje „Omega“
- Početkom 1991. godine pozvao me tadašnji pomoćnik načelnika policijske uprave Mirko Kirin koji me uključio u osnivanje specijalne jedinice policije te predložio za zapovjednika. U to vrijeme na području uprave imali smo devet policijskih postaja i iz svake smo izdvojili desetak najboljih policajaca. Prvotni cilj je bio da ta jedinica bude zadužena za intervencije kod remećenja javnog reda i mira, čega je bilo sve više – priča naš sugovornik.
Kao baza za obuku određen je Športsko-rekreacijski centar „Kukavica“ u Velikoj Pisanici, gdje su „Omege“, kako je nazvana bjelovarska elitna jedinica, s obukom započele 28. veljače 1991. Samo dan kasnije čekalo ih je vatreno krštenje.
- Već 1. ožujka dobili smo zapovijed da idemo u Pakrac gdje je došlo do pobune lokalnih Srba. Nismo imali predodžbu što nas čeka, krenuli smo onamo autobusom. Danas kad o tome razmišljam, mogu se samo zapitati – pa tko normalan ide u rat autobusom? No, mi smo išli, vremena su jednostavno bila takva– prisjeća se naš sugovornik.
Na ulazu u Pakrac dočekalo ih je iznenađenje.
- Pobunjeni Srbi su na cestu postavili balvane kako ne bismo mogli proći. Bio je to već viđen scenarij iz Knina koji smo očekivali pa smo sa sobom ponijeli motornu pilu. Ispilili smo balvane, očistili cestu i ušli u Pakrac – priča Mašinović.
Situacija u gradu je bila ozbiljna. Pakrački Srbi pobunili su se s namjerom da se pridruže tzv. SAO Krajini, srpski policajci zauzeli su policijsku postaju, a položaje u gradu zauzela je i Jugoslavenska narodna armija pod izlikom da želi spriječiti sukobe, no zapravo je držala stranu pobunjenicima.
Zbog izvanrednog stanja u Pakrac je pozvano više jedinica, no bjelovarske „Omege“ stigle su prve, nakon njih i ekipa iz Lučkog. Po ulasku u grad, zajedno s hrvatskim policajcima koji su pobjegli iz postaje s dijelom oružja, započeli su borbu s pobunjenicima. Taj će dan u povijesti ostati zabilježen kao prvi dan Domovinskog rata u Hrvatskoj, a „Omege“ kao prva hrvatska oružana postrojba koja je borbeno djelovala u ratu.
Bez konflikata
- Uspjeli smo vratiti postaju i potisnuti pobunjenike bez žrtava. Ta je bitka bila uvod u ono što nas je kasnije čekalo. Nas su zvali ondje gdje je bilo posebno teško, kad je trebalo riješiti neku kompliciranu situaciju. Zapovijedi smo često dobivali iz Zagreba, a prošli smo gotovo sva ratišta u Hrvatskoj – kaže Mašinović.
Dodaje kako su se najveće borbe vodile upravo te 1991. godine, na samom početku rata.
- Svaka od tih akcija bila je borba za goli život. Tada je bilo najteže, posebno u akcijama u kojima su stradavali kolege – kaže Mašinović.
Biti u to vrijeme na čelu specijalne jedinice bila je velika odgovornost, no sve je funkcioniralo besprijekorno.
- Kod nas je sve bilo posloženo kako treba, a čitavo vrijeme smo pazili jedini na druge. Stvari su jednostavno tako funkcionirale. Bilo je teških i lakših dana, no posebno mi je drago što mogu reći kako svih tih godina, pa ni kasnije, kao zapovjednik nisam imao niti jedan konflikt s kolegama iz jedinice – kaže Mašinović.
„Omege“ i danas djeluju kroz udrugu koja čuva sjećanja na slavne ratne dane, a posebice na šestoricu stradalih pripadnika jedinice. O njihovu je ratnom putu nedavno objavljena i monografija koju potpisuje Marin Sabolović.
I nakon rata dio pripadnika nastavio je raditi u policiji, među njima i Mašinović. Riječ je o poslu koji je uvijek izazovan pa i u mirnodopskim uvjetima uzbuđenja ne nedostaje. Osim ratnih akcija, bilo je u proteklih 45 godina i brojnih drugih uzbuđenja u karijeri našeg sugovornika, od osiguravanja važnih događanja i osoba, do talačkih kriza.
Teški pregovori
- Jako dobro pamtim slučaj iz jednog sela na području Velikog Grđevca. Muškarac se zatvorio u kuću te je počeo prijetiti da će ubiti sebe, suprugu i kćerku. Iz kuće je počeo pucati na ženu i kćer, ali i na policajce koji su stigli iz Grubišnog Polja – prisjeća je Mašinović.
Na teren je uskoro stiglo i pojačanje iz Bjelovara, a Mašinović je izabran za pregovarača.
- Nazvao sam prijatelja, pokojnog velikogrđevačkog načelnika Marijana Dautanca, koji mi je objasnio kako je riječ o hrvatskom branitelju koji je imao problema sa živcima. Bio je na liječenju na psihijatriji i tog vikenda su ga pustili doma, da bude s obitelji. Otišao sam onamo, nazvao ga i počeo razgovarati s njim. Među ostalim, pitao sam ga misli li da je u redu pucati po obitelji, ali i svojim suborcima. Jer, većina policajaca koji su bili ispred kuće borili su se s njim u ratu. Na kraju se čovjek slomio i rasplakao – prisjeća se naš sugovornik.
Nesretni branitelj odlučio je pustiti Mašinovića u kuću.
- Obećao je da će spustiti pušku i predati se. Ja sam ušao unutra nenaoružan, bio sam u civilu. Sa mnom je bio jedan naoružan kolega, a oboje smo znali koliko riskiramo ulaskom u kuću. Ali, bili smo spremni na sve, policijski posao je takav – priča Mašinović.
No, u kući ih je dočekalo iznenađenje. Muškarac nije spustio pušku kako je obećao i na trenutak je situacija bila vrlo neizvjesna.
- Podsjetio sam ga na obećanje i onda je tada zaista odložio oružje. Nije to odmah učinio jer je jednostavno bio previše rastresen i izvan sebe. Na kraju se predao, a kasnije je osuđen na nekoliko godina zatvora – priča Mašinović.
Ta je priča sretno završila, baš kao i pregovori s mladićem koji je prijetio da će se baciti s dimnjaka zgrada u bjelovarskoj Mihanovićevoj ulici. I te pregovore je vodio upravo Hamdija Mašinović.
- Bio je to mlad čovjek s tužnom životnom pričom. Popeo se na taj dimnjak s nekoliko limenki piva i prijetio da će skočiti. Na teren su izašle sve hitne službe, a nakon što smo neko vrijeme pregovarali, pristao je sići dolje. Krenuo sam po njega s vatrogascima u dizalici, no on je u međuvremenu krenuo sam ljestvama dolje, spustio se i sve je, srećom, dobro završilo – priča naš sugovornik.
Na Pintarićevom tragu
Dodaje kako se vještine pregovaranja u kriznim situacijama uče u policijskoj školi, no svaki slučaj na terenu je drugačiji i poseban na svoj način. Stoga pregovarač mora biti odličan psiholog i poznavati ljudsku prirodu jer samo jedan pogrešan korak može biti koban.
Osim s ljudima koji su se, poput nesretnog branitelja iz Velikog Grđevca i mladića iz Bjelovara, našli na rubu, susretao se Mašinović tijekom karijere i s okorjelim bjeguncima, pljačkašima i ubojicama. Sve to u jednoj je osobi utjelovio jedan od najpoznatijih kriminalaca s ovih prostora, Vinko Pintarić. Čovjeka koji je tijekom gotovo dva desetljeća zuluma ubio pet i ranio više desetaka ljudi, umalo je uhvatio upravo Hamdija Mašinović.
- Moram priznati da me taj slučaj baš zaokupio, proveo sam mjesece istražujući ga i slijedeći mu trag. On je bio iz Zrinskog Topolovca i u selima na Bilogori imao je svoje doušnike. Točnije, uglavnom doušnice, jer je zavodio žene koje su ga hranile i skrivale. Bio je na strašnom glasu i svi su ga se bojali pa, kad bi ga netko i prepoznao, šutio bi o tome kao zaliven – priča Mašinović.
U proljeće 1991. on i kolege dobili su dojavu kako se poznati bjegunac skriva kod jedne žene u Rovišću. S još trojicom kolega Mašinović je krenuo provjeriti je li dojava točna. I zaista, u kući za koju im je rečeno da je skrovište zloglasnog Pintarića našli su njegovu kožnu jaknu, po kojoj je bio poznat, i tranzistor.
- Hodao je po selima u toj jakni, noseći tranzistor u ruci, i predstavljao se kao inspektor. Vlasnica kuće je tvrdila kako nije bio kod nje, no na stolu su bile i dvije šalice, a ona sama u sobi. Vinko je već pobjegao, prvo se skrivao u stogu kukuruza, a onda smo ga spazili kako bježi prema šumi, pri čemu je ranio jednog kolegu – priča Mašinović.
On i kolege pozvali su pojačanje, a vrlo brzo na teren su stigle i ekipe s potražnim psima iz Zagreba jer je svima bila želja uhvatiti ubojicu i pljačkaša koji je 17 godina sijao strah i trepet Bilogorom, Podravinom i Zagorjem. Nakon cjelodnevne potrage akcija je zaustavljena, a Mašinović je tek kasnije doznao da je od Pintarića u toj akciji bio udaljen samo koji metar i da ga je vrlo lako mogao uhvatiti.
- Nakon što je pobjegao u šumu, slijedio sam ga preko potoka do jednog mlina u Kovačevcu. Kasnije smo ispitivali jednu njegovu doušnicu, zvala se Mara, koja ga je tada sakrila. Rekla nam je da me Pintarić vidio kroz prozor njezine kuće i da je bio spreman pucati, no tada je potraga prekinuta i on je nakon toga pobjegao u Zagorje – priča Mašinović.
Krvavi kraj
I uz taj bijeg se veže zanimljiva priča.
- U Zagorje ga je automobilom odvezao jedan čovjek iz Žabna. Nije o tome dugo nikome ništa ni zucnuo jer mu je Pintarić rekao da će ubiti i njega i čitavu njegovu obitelj ako ga oda. Tako su mnogi ljudi postupali, jednostavno su ga se previše bojali – kaže Mašinović.
Pintarić je ubijen Velikom Trgovišću 25. svibnja 1991. godine, čemu je Mašinović svjedočio preko radio veze.
- Iskreno, žao mi je što nisam bio ondje toga dana jer sam taj slučaj pratio mjesecima i zaista sam ga htio uhvatiti. Na dan kad je ubijen, sakrio se u kući s još jednom svojom ljubavnicom, a policija ga je okružila sa svih strana. U pucnjavi koja je prethodila Pintarićevom kraju žena koja je bila s njim je ranjena i to je ubrzalo čitavu situaciju. Kolege su morali banuti unutra i ustrijeliti ga. Šteta, jer sigurno bi imao štošta za ispričati – kaže Mašinović.
Baš kao što za ispričati štošta o svojoj karijeri ima i naš sugovornik. A ubuduće će raditi najviše upravo to, pričati, jer materijala mu, s obzirom na sve doživljeno u 45 godina u policiji, nimalo ne nedostaje. No, ni u mirovini Mašinović ne miruje. Velika strast su mu putovanja za koja će sada imati više vremena.
Brojna putovanja
- Supruga i ja obožavamo putovati, imamo svoju već dobro uhodanu ekipu s kojom obilazimo svijet. Do sada smo bili u više od 60 zemalja. Evo, baš se sredinom rujna spremamo u SAD, u obilazak tamošnjih nacionalnih parkova – priča nam Mašinović.
Dodaje kako je od svih mjesta koje je posjetio teško izdvojiti neko koje mu je posebno drago. Kaže, svako ima neku svoju draž, nešto što ga čini jedinstvenim.
- Meksiko, Gvatemala, Honduras, Bali, skijanje u Francuskoj… Svako putovanje je posebno na svoj način. No, kad bih baš morao izdvojiti mjesto na kojem bih mogao bez problema živjeti, onda je to Kostarika. Ondje ljudi zaista uživaju u životu, a moto im je 'pura vida', doslovno 'čisti život. Ta je zemlja još 1949. godine ukinula vojsku, ljudi uglavnom žive od turizma, u miru, bez kriminala, što je fascinantno s obzirom da su im prvi susjedi Panama i Nikaragva u kojima stalno vladaju sukobi i nemiri – kaže Hamdija.
Jedina država u svijetu koja po ljepoti, ali i kvaliteti života može parirati Kostariki, smatra Mašinović, jest – Hrvatska.
- Mislim da naši ljudi još uvijek nisu svjesni onoga što imaju. Hrvatska je prekrasna i upravo bismo svoju zemlju trebali upoznati prije nego što krenemo putovati po svijetu. Mislim da je baš lijepo živjeti u Hrvatskoj – kaže Mašinović.
Iako su ovdašnji ljudi skloni žaliti se zbog koječega, u svijetu mnogi žive u daleko skromnijim i težim uvjetima.
Priznanja i nagrade
- Bio sam u nekima od najsiromašnijih zemalja svijeta, a ondje su me dočekali ljudi s osmijehom na licu, ljudi koji se vesele svakom danu svog života, koji uživaju u sitnicama. Mislim da možemo puno naučiti od njih – kaže Mašinović.
Osim putovanjima, u mirovini se planira više posvetiti i svojim drugim hobijima i ljubavima, a jedna od većih je nogomet u kojem je također ostavio značajan trag. Posebno u Velikom Grđevcu, gdje je proveo velik dio života.
- Igrao sam godinama za NK Gordowu. Klub se zapravo nekad zvao Radnik, a ja sam bio jedan od inicijatora da mu se devedesetih godina promijeni ime. Bio sam i kapetan momčadi, igrali smo tada jako dobro, a i danas rado odem na utakmice svog kluba – kaže Mašinović.
Na klupske uspjehe podsjećaju ga brojna priznanja i pehari, a osim na sportskom planu, brojna priznanja je stekao i zbog zasluga u Domovinskom ratu te policijskoj službi. Da se sva nabroje, trebala bi još koja kartica teksta, pa je dovoljno istaknuti samo ona najviša – Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata, medalje Bljesak i Oluja… Brojna priznanja, a još više činjenica da u Bjelovaru i šire nema čovjeka koji mu neće srdačno stisnuti ruku, najbolji su dokaz da je svoju karijeru odradio pošteno i časno.
- To i jest zadaća svakog policajca, da služi građanima svoje zemlje. Drago mi je što sam imao tu čast. Iako je bilo teških trenutaka, da imam priliku ponovno birati, odabrao bih isto – zaključuje naš sugovornik.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!