Anđela Kolarić iz Nove Rače provela radni vijek vozeći tramvaj: ''Zvali su me Nikki Lauda''

Da ne sanjaju sve djevojčice i djevojke o tome da postanu balerine ili princeze, potvrđuje i priča Anđele Kolarić iz Nove Rače. Ona je jednoga dana, već u mladenačkim godinama, poželjela biti vozačica tramvaja.

- Rodom sam iz Podravskih Sesveta, odrasla sam u Velikom Trojstvu, a udala sam se u Novu Raču. Nedugo nakon vjenčanja, 1974. godine, suprug i ja smo odselili u Zagreb gdje je on na moj nagovor krenuo na školovanje za vozača autobusa u ZET-u. Moja je pak velika želja bila da se školujem za vozačicu tramvaja, to me neobično privlačilo - prisjeća se Anđela.

Ispunjena želja

Nažalost, želja joj se nije odmah ispunila. Postala je majka, a dok su djeca bila mala jednostavno nije imala vremena posvetiti se ostvarenju svoga sna pa je radila kao prodavačica. No, nikada nije odustala od toga sna i znala je da će njezin trenutak doći kad-tad. I došao je, početkom devedesetih godina.

Anđela kaže kako je imala najbolji posao na svijetu/Foto: Privatni album

Anđela je godinama vozila tramvaj/Foto: Ronald Gorsic/CROPIX

- Kad su djeca bila veća i samostalnija, zaključila sam da je pravo vrijeme da učinim ono što sam tako dugo priželjkivala. Tako sam 1993. godine krenula u ZET na školovanje za vozačicu tramvaja. Bila je to jako ozbiljna škola, prvo smo u klupama slušali 14 predmeta prometne problematike, polagali smo ispite, a tek onda smo odlazili na probne vožnje u pratnji mentora, starijih iskusnijih vozača - priča naša sugovornica.

Tako je i Anđela u siječnju 1994. prvi put u životu provozala tramvaj u pratnji mentora, a 1. veljače te godine odradila je svoju prvu samostalnu vožnju.

- Uh, bilo me strah, priznajem. Ali, istovremeno sam bila ponosna i sretna. Odmah sam znala da je to posao za mene i da ću uživati u njemu - kaže.

Brze vožnje

I zaista je, dodaje, bilo tako. U ZET-u je dočekala i mirovinu, a kaže nam da su joj radni dani bili sve jedan ljepši od drugog.

- Posebno je bio lijepo na početku. Znate, ljudi su tada bili drugačiji, imali su više poštovanja prema nama vozačima, kontrolorima i jedni prema drugima. Kasnije se to počelo mijenjati - otkriva Anđela.

Na vožnju po hrvatskoj metropoli uvijek je kretala iz garaže u Dubravi, a vozila je linije 1, 4, 7, 13 i 14.

S kolegom na jednoj od vožnji zagrebačkim ulicama/Foto: Privatni album

- Nisam bila jedina vozačica, bilo je još žena koje su vozile, no bilo nas je puno manje nego muškaraca. Mene su kolege zvali Nikki Lauda jer brzo vozila. Primjerice, da stignemo od Dubrave do Savskog mosta trebalo nam 45 do 46 minuta. Jednom prilikom sam zbog nečega kasnila 14 minuta, no u iduća dva ili tri kruga sam tu razliku nadoknadila - smije se Anđela.

Unatoč brzini, nikad nije imala problema s policijom i nadređenima. U karijeri je imala jednu težu prometnu nesreću za koju nije bila kriva.

Prometna nesreća

- Bilo je to na drugi dan Božića. Tramvajem sam skretala iz Maksimirske u Šubićevu. Ondje sam stala jer je skretnica bila zaleđena, trebalo ju je ručno pokrenuti. U tom trenutku Vlaškom je naišao automobil u kojem je bilo četvero mladih ljudi. Odjednom je auto počeo vrludati, zaobišao je tramvaj, pokupio drveće na Kvatriću i sa suprotne strane se zaletio u tramvaj - prisjeća se.

Anđelu su zvali Nikki Lauda je se voljela brzo povesti/Foto: Slavica Trgovac Martan

Iako nije bila kriva, morala je na razgovor u policiju, a čekalo ju je i alkotestiranje.

- Toga jutra sam jela božićne kolače s rumom, imala sam nekoliko i sa sobom u tramvaju, pa me bilo strah što ću napuhati. No, alkotest je bio negativan. Bila sam u šoku, no ja imam snažne živce. Istoga dana sam se vratila u garažu, preuzela drugi tramvaj i nastavila voziti - kaže.

Kasnije je doznala kako su mladi ljudi koji su bili u automobilu koji se zaletio u njezin tramvaj bili pod utjecajem alkohola. Srećom, svi su preživjeli nesreću, iako je jedan zadobio teške ozljede. Nikad prije ni kasnije nije doživjela nešto slično i to je jedna od rijetkih loših uspomena na vožnje zagrebačkim ulicama.

Naporna putovanja

- Sjećam se i jednog verbalnog okršaja s medicinskom sestrom iz Draškovićeve koja je, čim je ušla u tramvaj, počela ''prati'' po nama ZET-ovcima. Bome joj nisam ostala dužna, prepirale smo se sve do Dubrave - smije se Anđela.

Osim tog incidenta, s putnicima je imala samo ugodna iskustva.

- Stalni putnici su me već jako dobro poznavali. Ja sam uvijek trubila i blicala svjetlima, uvijek sam se sa svima šalila i trudila se biti nasmiješena. Znate, u poslu u kojem radite s ljudima morate malo biti i psiholog -  otkriva naša sugovornica.

Iako je uživala u svome poslu, priznaje kako je ponekad bilo naporno.

Na radnom mjestu u prepoznatljivoj plavoj uniformi/Foto: Privatni album

- Nakon što je preminula moja svekrva, s obitelji sam se vratila u Novu Raču iz koje sam svakodnevno putovala na posao u Zagreb. Najčešće automobilom, a ponekad i vlakom i autobusom. Često bih ustajala u 5 sati ujutro, a bilo je dana kada bih se kući vraćala iza ponoći, ovisno o smjeni koju bih radila - kaže.

Uz to je, dodaje, trebalo brinuti u kući. Na imanju u Novoj Rači ona i suprug su uvijek držali ovce i kokoši koje bi upravo Anđela hranila i pojila prije i nakon posla. Imala je i vrt te na plećima nosila brojne druge ''ženske'' poslove.

Aktivna u mirovini

- Sve to tada mi nije bilo nimalo teško jer sam bila mlada. Imala sam snage i volje i za sve. Sada to ne bih mogla, godine su me stigle - priznaje.

Danas uživa u zasluženoj mirovini u Novoj Rači koja je s godinama postala njezin dom i koju, kaže nam, ne bih mijenjala ni za što.

- Meni je ovdje prekrasno, ljudi su divni, priroda, imam tu sve što mi je potrebno. Nastojim biti aktivna i u mirovini. Sa svojim ZET-ovcima redovito odlazim na druženja, na ljetovanje u Lošinj. U ovom našem kraju ima više nas ZET-ovih penzića. U Pavlovcu živi kolegica Vidica Dodig koja je isto vozila tramvaj, ima i nekoliko vozača i vozačica autobusa - otkriva Anđela.

Anđela kaže da život u Novoj Rači ne bi mijenjala ni za što/Foto: Slavica Trgovac Martan

Aktivna je i u Bjelovarskim slavujima, voli putovati, a i stalno nešto radi u kući i oko kuće. Najsretnija je pak kad joj dom ispuni smijeh onih koje najviše voli.

Ponosna baka

- Jedan sin mi je prije godinu i pol poginuo u prometnoj nesreći, to me strašno pogodilo. Drugi sin pak živi u Zagrebu, radi kao vozač autobusa u ZET-u. Imam i dvije unuke te dvije praunučice. Najljepše mi je kad me oni obiđu - priznaje ponosna baka.

Iako je život nije uvijek mazio, kaže nam kako ne bi ništa mijenjala. Pogotovo posao koji je, nakon svih ostali obveza i napornih putovanja od Nove Rače do Zagreba, doživljavala kao svojevrsnu relaksaciju.

- Kad bih sjela u tramvaj, potpuno bih se opustila. Bio je to stvarno najbolji posao na svijetu koji sam obožavala. I da moram ponovno birati, izabrala bih isto - zaključuje Anđela.

Danas uživa s umirovljenicima, a najviše voli putovati/foto: Privatni album

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!