Ana (15) i Demian (15) iz Čazme prevalili 61 km od Kaptola do Kaptola: "Bilo je naporno, ali isplatilo se"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Priča o supermaratonu ''Od Kaptola do Kaptola'' nije samo priča o sportu već i o priča nepobjedivom ljudskom duhu, upornosti, fizičkoj i mentalnoj snazi. Već gotovo pola stoljeća dokazuju to srčani pojedinci koji trče na toj dionici, dugoj čak 61 kilometar i 350 metara. Potaknuti njihovim primjerom i želeći im dati podršku, na sličan pothvat prije četiri godine odlučili su se članovi Hrvatskog planinarskog društva Garjevica iz Čazme. Pokrenuli su ''Gojzericu'', jedinstvenu avanturu koja podrazumijeva hodanje istom dionicom kojom trkači trče od Zagreba do Čazme. Inicijativa je odmah naišla na plodno tlo pa su se tijekom posljednje četiri godine Čazmancima na izazovnoj šetnji pridruživali i avanturisti iz drugih gradova.
Najmlađi sudionici
''Gojzerica'' je održana i ove godine, uoči 48. supermatarona ''Od Kaptola do kaptola''. Iako svi hodači koji su krenuli u ovu avanturu zaslužuju dubok naklon, možda malčice dublji od ostalih zaslužuju ga Ana Brezničar i Demian Kurtanjek, najmlađi sudionici ''Gojzerice'' otkako se ona održava. Naime, Ani i Demianu tek je 15 godina! Oboje su od Zagreba do Čazme hodali prvi put, no uspjeli su proći čitavu rutu te, iako ''Gojzerica'' nije natjecateljskog karaktera, u rodnu Čazmu ući kao pobjednici.
Hodanje, koje je započelo 23. ožujka točno u ponoć s Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu, Demian je kraju priveo otprilike sat vremena prije Ane, oko 13 sati istoga dana. Na putu ga je pratila mama Maja Molnar Kurtanjek, uz koju je zavolio planinarenje.
- Članica sam HPD-a Garjevica, a Demian je na planinarenje sa mnom krenuo još u nižim razredima osnovne škole. Potaknula sam ga na to jer sam i sama, nedugo nakon što sam počela planinariti, shvatila koliko je to dobro za zdravlje – prisjeća se mama Maja.
Dodaje kako je Demian i inače vrlo aktivan i puno toga ga zanima, a ''Gojzericu'' je shvatio kao još jednu priliku za testiranje fizičke i mentalne snage.
Prihvaćen izazov
- Mi odrasli se previše brinemo oko svega. Mlađi ljudi nisu takvi, oni su spremniji suočiti se s izazovima i nekad idu grlom u jagode, što je zapravo dobro ponekad. Tako je i Demian pristupio ovom izazovi i savladao ga – smije se Maja.
To potvrđuje i sam Demian koji je nakon najave još jedne ''Gojzerice'' u planinarskoj grupi čiji je član jednostavno odlučio prihvatiti izazov.
- Nisam se posebno pripremao za ovo. Nekoliko dana prije sam pješice išao u školu i to je bilo to. Očekivao sam da će na putu biti naporno, no moram priznati da je je bilo teže nego što sam mislio. Nakon dva-tri sata hodanja, počele su me boljeti pete, kasnije i stopala, nije bilo lako. No, nisam želio odustati – priča nam Demian.
Čitavim putem bodrila ga je mama. Nakon što su prošli dvije trećine puta, kažu, više nisu ni pomišljali na odustajanje.
- Rekli smo sami sebi, ako smo toliko već dogurali, nema smisla da na samom kraju odustanemo – kaže Maja.
Najveći izazov
Slično su razmišljali i Demianova školska prijateljica Ana i njezin tata Josip koji su hodali malo iza njih. Ana kaže kako joj je ''Gojzerica'' najveći dosadašnji životni izazov, iako, baš kao i Demian, već ima popriličan planinarski i hodački staž.
- Već šest godina se bavim planinarenjem, imala sam samo devet godina kad sam prvi put krenula na Moslavačku goru. Počeli smo s tim obiteljski, mama, tata, moje sestre Iva i Marija i ja. Tata i ja smo u međuvremenu upisali i završili i planinarsku školu koju organizira Društvo prijatelja prirode iz Ivanić-Grada. Ondje smo naučili zaista sve što moraju znati profesionalni planinari, od topografije i vezivanja čvorova, do prepoznavanja biljaka i slično – priča nam Ana.
Iako već sada puno toga zna, Ana kaže da čovjeka stvarni izazovi uvijek pomalo iznenade. Tako je bilo i s ''Gojzericom''.
- Bilo je naporno. Već negdje u Sesvetama dobila sam žuljeve na nogama. No, zalijepila sam ih i nastavila dalje, da bih u Božjakovini dobila nove. No, opet sam ih zalijepila i nastojala ignorirati, razmišljajući o drugim stvarima i dolasku do cilja – priča nam Ana koji su nakon nekog vremena počeli boljeti i gležnjevi, no ni to je nije spriječilo u tom da ustraje na svome cilju.
Podrška uz cestu
Velika podrška čitavim putem joj je bio tata Josip, ali i navijači koji su ih dočekivali putem.
- Ljudi su nas bodrili dok smo hodali cestom, dočekivali su nas naši prijatelji planinari i to mi puno značilo, bio je to poticaj svima nama da ne odustajemo – kaže Ana.
Dodaje kako je najteži bio posljednji dio dionice. Mnogi trkači i hodači često odustanu od svojih utrka i ruta pred samim ciljem.
- I na ovoj utrci jedan naš kolega odustao je u Dapcima, praktički nadomak Čazme. Jednostavno, previše ga je boljelo i nije mogao nastaviti. No, to je normalno i bez obzira što nije došao do cilja, napravio je veliku stvar – kaže Anin tata Josip.
On i Ana, baš kao i Demian i Maja te još desetak ostalih hodača, nakon 15-ak sati uspjeli su proći kroz cilj, ispričavši tako još jednom priču nepobjedivom ljudskom duhu, upornosti, fizičkoj i mentalnoj snazi.
Isplatilo se
- Bio je ovoj moj najveći izazov, najteža ruta koji sam prošla otkako se bavim planinarenjem. U studenom prošle godine sam s tatom planinarila na Mosoru i mislila sam da je to teško, no ovo se pokazalo kao puno teže. No, drago mi je da sam uspjela – kaže Ana.
Presretan je i Demian.
- Bilo je naporno, ali se definitivno isplatilo – kaže.
Ovo dvoje mladih ljudi ponosnima su učinili svoje obitelji, ali i sve sugrađane. I nema sumnje da će se o njihovim novim izazovima u budućnosti još čuti. Jer, ovo dvoje mladih ljudi već sada su uspješni na različitim područjima. Osim što se bavi planinarenjem, Demian tako trenira i hrvanje.
- Prije toga sam trenirao krav magu i rukomet, no kad se u Čazmi otvorio hrvački klub, odlučio sam se pridružiti. Imam već dosta medalja s turnira i državnih natjecanja – kaže Demian, inače učenik Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u kojoj iduće godine planira upisati smjer za unutarnju arhitekturu. Iako zbog škole veći dio tjedna provodi u Zagrebu, svejedno se uspijeva organizirati i ispuniti sve svoje obveze.
- Od ponedjeljka do petka sam u Zagrebu, no već u petak, kad stignem doma, odlazim na trening. Treniram i subotom, a na dodatne treninge hrvanja krenuo sam i u Zagrebu. Kad sam doma, najviše vremena volim provesti s obitelji i mlađim bratom, a zbog škole i drugih obveza trenutno baš nemam puno vremena za planinarenje. No, trudim se i to ubaciti u raspored, pogotovo po Moslavačkoj gori koja je najljepše mjesto za planinarenje – kaže Demian.
Priroda je lijek
A da nema ljepšeg mjesta za uživanje u prirodi od Moslavine, vjeruje i Ana koja bi, kaže, planinarenje preporučila svim ljudima.
- Planinarenje je zdravo, i za tijelo i za duh. Kad odete u prirodu, ne razmišljate o problemima, sve je drugačije, ničim niste opterećeni. Zaista bih to preporučila svakome – kaže Ana koja je ove škole godine upisala Geodetsku školu, također u Zagrebu. Baš kao i Demian, i ona ima dodatne hobije i zanimanja, među kojima su i pucanje iz zračne puške, ali i luka i strijele. Uz dobru organizaciju i podršku obitelji, kaže, sve stigne.
- Nekad se neke stvari preklapaju. Eto, baš ovaj vikend sam trebala biti na natjecanju iz zračne puške, no poklopilo se s ''Gojzericom'', tako da sam morala birati. Na kraju je odluka pala na ''Gojzericu''. I nije mi žao. Bilo je ovo iskustvo koje ću pamtiti cijeli život – kaže Ana.
Iako im je bilo teško, i Demian i Ana već sada razmišljaju o tome da put od Kaptola do Kaptola pokušaju prevaliti i iduće godine. Tko zna, možda svojim primjerom motiviraju i druge mlade ljude da se odvaže na ovu jedinstvenu avanturu i ispričaju svoju priču o nepobjedivom ljudskom duhu i upornosti.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!