150 godina u životu poznate daruvarske zgrade: Od zatezanja kože do zatezanja kože
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Jeste li se možda pitali u čemu leži tajna uspješnosti daruvarskih poliklinika i koliko ih zapravo imamo?
Vjerovali ili ne, ravno njih pet, očito se dobro medicinsko ime Daruvara daleko čuje. A ja, evo, čujem da se Maletići uskoro sele i to – pazi sad – iz Croatije u Croatiju. (Oni koji i dalje na kavu idu u Varteks, a ne u Public to će razumjeti, oni drugi neće, ali što im ja mogu.)
Dobra je to prilika da se istraži prošlost ove zgrade o kojoj povjesničari i kunsthistoričari baš i nemaju što reći. Jedna obična građanska kuća u nizu sličnih u (nekadašnjoj) glavnoj gradskoj ulici.
Postolar Muić
Po ničemu posebna, osim po sjećanjima. I naravno, po sjajnom položaju u centru grada, svima na domak ruke, i onima koji idu pješke, i onima koji dolaze automobilom. Naime, za razliku od mnogih kuća na potezu od centra do Preradovićeve, do čijih dvorišta morate kroz uski haustor, ova uglovnica ima normalni kolni ulaz, samo ne iz Radićeve, nego iz Knytlove ulice.
- Kako se ne bih sjećala, to je kuća u kojoj sam kao dijete živjela - kao iz topa odgovorila je na naše pitanje doktorica Branka Muić, koja Daruvar doživljava kao svoj grad premda desetljećima živi u Bjelovaru. U kući koja već nekoliko mjeseci privlači poglede prolaznika novouređenom fasadom, gospođa Branka se doduše nije rodila, ali ovdje je proživjela prvih osam godina života pa tako zna da ju je još prije Drugog svjetskog rata kupio njezin djed, postolar Antun Muić, koji se u Daruvar doselio iz Sirača.
- Velika je to familija bila, da sad ne spominjem sve od Sirača do Amerike, ali djed je umro prije nego što sam se ja rodila, pa vam o njemu ne znam reći ništa više osim da je bio šećeraš i da si je i u ono vrijeme sam davao inzulin i sam kod kuće iskuhavao injekcije.
Umjesto djedove postolarske radnje u vrijeme djetinjstva gospođe Branke tu je bila trgovina cipelama Bosna. U nju se ulazilo s ugla, dok se u stambeni dio kuće ulazilo se iz dvorišta i zato je tadašnja adresa kuće bila Doležalova 1 (danas Knytlova).
- Sjećam se velikog starinskog bunara u dvorištu, veš kuhinje od dviju prostorija, a bila tu i brajda te mali vrt. Odmah lijevo bio je ulaz u podrum a onda dugačak hodnik iz kojeg se ulazilo u sobe, koje su bile do ceste. Baka Ruža je imala svoju sobu i kuhinju a mi smo imali svoju kuhinju. Bila je to velika kuća koja je u potkrovlju imala i mali stan do kojeg su vodile strme stepenice iz hodnika - završila je svoje sjećanje gospođa Muić. I dodala, da je odmah do njih bila frizerska radnja, kod prvih susjeda, Kauckovih.
- O, koliko sam imala prijatelja u Doležalovoj, kako smo se igrali, trčali…. Odmah preko puta bila je mesnica, mi vječno gladna djeca tamo smo voljeli zalaziti na malo salame…
Zgradu kupio OTP
Bivšu postolarsku radionicu i kuću u kojoj je zajedno sa sestrama Nadom i Vlastom odrastao, najbolje bi opisao Željko Muić, po zanimanju bankar a po hobiju zaljubljenik u lokalnu povijest. On koji je toga o Daruvaru podosta napisao po Vrelima i drugim časopisima - primjerice, u detalje je opisao zanatlije u Preradovićevoj ulici - o svojoj kući nije objavio ni retka. A sigurno je kao dijete često sjedio u radionici u kojoj je sve mirisalo na kožu i promatrao kako se ona kroji, pa ekserčićima nateže na drvene kalupe da bi dobila željeni oblik cipela…(Jeste li primijetili postolarske kalupe koji služe kao dekoracija u Publicu, na zidu koji dijeli njihovu terasu od Slatinske banke?)
U to vrijeme postolari nisu samo mijenjali potplate, već zaista izrađivali cipele, dugotrajan je to bio put koji je završavao „tumplanjem“ tih potplata, koji su tada još bili đonovi. Ponešto od Muićevog postolarskog alata još je na životu, pospremljeno u kutije na novoj adresi na koju se obitelj odselila kada je stara kuća prodana.
- Sjećam se da mi je tata pričao kako je jednom imao na nozi nekakvu kvrgu zbog koje nije mogao ništa obuti, pa mu je njegov tata odmah preinačio cipele, tako ih zgodno prilagodio, da se ta kvrga uopće nije vidjela - rekla nam je Davorka Bahnjik, najmlađa Željkova kći.
Krajem šezdesetih Muićevu je kuću kupilo lokalno trgovačko poduzeće OTP, što je bila posve logična odluka, jer ipak se (i tada i danas) radi o atraktivnoj lokaciji u glavnoj gradskoj ulici.
- Sjećam se, tu gdje je jedan od današnjih prozora bila su probijena vrata i tu je bilo skladište cigareta. Povremeno bi dolazio Martek, tada skladištar a kasnije trgovac, i odatle lifrao cigarete po trgovinama. Vrata do bila je brijačka radnja Đuke Rosića, bio je vrlo osebujan čovjek koji je kasnije zatvorio radnju i prešao raditi u MPD. Ne, nije zato što je imao malo posla, bio je to veseo čovjek, pa je u brijačnici uvijek bilo ljudi, ali bio je i kratkog fitilja pa neke storije i nisu baš za javnost - spremno nam je ispričao Toni Boroš, prvi susjed buduće Poliklinike Maletić.
Lokotarov duhan
Na samom uglu „stari je Lokotar držao duhan, bile su to kutije velike ko pola ovog stola“, spremno pokazuje Željko Čubrilović jer u ovu su raspravu, što telefonom, što osobno, uključeni mnogi koji su djetinjstvo proveli u tom kvartu. Pa je tako iskristaliziran sigurni raspored dotičnih lokala, te koji je to točno Lokotar držao duhan – „ne ovaj Krunin, nego onaj drugi, Tomislavov“. Zanimljivo sjećanje o simpatičnom, debeljuškastom Lokotaru, koji se bavio duhanom sačuvala je danas Splićanka Ljerka Panadić, djevojački Vlastnik.
- On je bio veliki filatelista, još i danas imam stare albume s tada novim izdanjima koje smo od njega kupovali. Dolazio bi svaki mjesec k nama u Zadružnu banku, odnosno štedionicu i donosio bi nam nove serije.
Bio je to Ivan Lokotar „ali svi smo ga zvali Zdenko“, rekla nam je Branka Kovačević te objasnila da je u početku na uglu bila prava trafika, do ulice trgovina s asortimanom sličnim današnjim kioscima, do dvorišta skladište. Kasnije je trafika prestala s radom a cijeli je prostor bio veletrgovinu duhana – otuda sjećanja na one kutije duhana velike kao pola stola.
No, vratimo se mi sada već trgovačkoj zgradi u glavnoj gradskoj ulici, u sedamdesetim godinama mali lokali koji su do tada tamo postojali spojeni su u jedan veliki i Daruvar je dobio pravu atrakciju – cijeli cjelcati automobil u izlogu. Sjećam se svojih razrogačenih očiju, virkanja kroz jedan, pa drugi izlog u koje su pretvoreni bivši prozori, pa još veće čuđenje, kada me mama povela unutra da vidim, da je to „stvarni automobil“. Mi smo, naime, u trgovinu ušli na mala vrata i još preko tri stepenice pa nam nije bilo jasno kako je onda unutra ušao auto.
Bila je to za tadašnje pojmove vrlo moderna trgovina, možda najmoderniji dućan lokalnog trgovačkog giganta OTP-a. Jedan veliki prostor u kojem su se na desno prodavali auto-dijelovi a u lijevom, do Radićeve ulice su bila, ako me moje dječje sjećanje ne vara, izložena čak dva automobila. Koje je marke bio onaj, koji me tada tako fascinirao, ne sjećam se, ali moji sugovornici točno znaju. Stojadin.
- Peglica, tu smo kupili 75, odmah nakon vjenčanja. „Bijeli mediteran, tog sam kupio ja…“ uzdišu i danas Toni i Željko, jer prvo vlastito prijevozno sredstvo nikad se ne zaboravlja.
Podsjetnik na rat
S vremenom su automobili definitivno napustili ovaj lokal – dvorišnom stranom pa onda Doležalovom ulicom, a u zgradi su ostali samo auto-dijelovi te prodavaonica boja i lakova.
I zato je krov tako lako planuo, kada je na njega 1991. pala granata i uz sav trud vatrogasaca, vatru nije bilo moguće ugasiti. Crni, debeli, smrdljivi dim sukljao je iz svakog izloga ostavljajući crne masne tragove na dovratnicima i ništa nije pomagalo, dok nije izgorjela i posljednja kantica s bojom a zajedno s njom i zgrada.
Još dugo nakon rata stajala je onako ruševna i crna, kao nelijep podsjetnik na rat skoro u centru grada i mnogi su se čudili, zašto se s tim nešto ne napravi. Domaći nisu, jer restrukturiranje i polagano propadanje i definitivna smrt OTP-a nikomu nije bila draga.
Zgradu je na kraju kupilo osiguravajuće društvo Croatia i, kako su konzervatori uvjetovali da se kuća vrati u prvobitno stanje, nastala je velika potraga za starim fotografijama. Naravno, da su išli pitati Tonija Hnojčika pa sam tako iz prve ruke slušala, kako su problem „ukrasi oko prozora za koje treba napraviti replike, ali nitko točno ne zna kako su oni bili raspoređeni oko prozora“. Kako je na kraju Croatia izvojevala pravo da zgradu ne sanira, nego sruši do temelja i sagradi novu po starim gabaritima ali s dodanim krovnim prozorima, ostaje otvoreno pitanje.
Dvije nijanse sive
Croatia je tako 1993. godine dobila raskošnu novu zgradu, a Daruvar – gradsku galeriju u podrumu. I to je ono, po čemu ćemo ovo razdoblje uglovnice na Knytlovoj najviše pamtiti, po mnogim i mnogim izložbama i događanjima koji su se tu odvijali.
Slikovitost nove poslovnice najstarije osiguravajuće kuće u Hrvatskoj, podcrtavala je još jedna stvar – vrlo smjelo oslikana fasada, u kojoj je bilo i sive i plave i oker i žute boje.
Ja bih rekla primjereno cvjetnim ukrasima, arhitektu Miloslavu Sohru više se sviđa sadašnje rješenje dok ko iz rukava sipa detalje o neorenesansnim ukrasima, odnosno profiliranim doprozornicama, natprozornicima sa segmentnim lukom koji je nošen parom konzola sa akantovim lišćem. Tu su i cvjetne rozete – vjerojatano stilizirana divlja ruža odnosno šipak – sada golubinje sive boje.
- Ako se bolje zagledamo, vidimo da su tu zapravo dvije nijanse iste sive boje i kako vrijeme prolazi, patina će još više isticati plasticitet ukrasa - ističe arhitekt Sohr.
Izgradnja zgrade datira u 90-te godine 19.stoljeća, nažalost nikakve druge pojedinosti nismo uspjeli dobiti iz katastra, osim onih što se poklapaju sa sjećanjima Daruvarčana.
Idealno rješenje
Bivšu Muićevu, pa OTP-ovu, pa Croatiinu zgradu na uglu Knytlove i Radićeve 2023. godine kupila je Poliklinika Maletić i tu će se u dogledno vrijeme preseliti sa stare adrese.
- Zapravo je to puka slučajnost, da je krajem 1997. godine Poliklinika Maletić s radom u Daruvaru započela u bivšim te preuređenim prostorima Croatije osiguranja na Trgu kralja Tomislava, a novu etapu započet će opet u bivšoj zgradi Croatije. Prostor u kojem sada radimo jednostavno ne može podnijeti naš razvoj novih sadržaja - kažu nam vlasnici Poliklinke Maletić, Ana, Ines i Duško Maletić koji je zajedno sa svojom suprugom i pokrenuo polikliniku. Nakon što se obiteljskom poslu priključila kći Ana, najpoznatija hrvatska stručnjakinja za presađivanje kose, sazrelo je vrijeme za većim prostorom i nakon duže potrage kao idealno rješenje pokazala se sada već prazna zgrade Croatia osiguranja.
- Ukupno 700 četvornih metara u zoni užeg centra s uličnim prizemnim ulazom te kolnim prilazom u dvorište savršena je lokacija za modernu polikliniku a naša će imati čak dvije operacijske sale, dvije recovery sobe te dva apartmana za pacijente - otkrivaju nam Ana, Ines i Duško Maletić.
Što će sve poliklinika nuditi na novoj lokaciji i što će se tamo odvijati i od kada, ostavljamo za neku drugu priču mi ćemo našu o 150 godina povijesti jedne zgrade završiti na fasadi te pomalo pjesničkom konstatacijom da se krug zatvorio, pa ako je na početku kožu tu zatezao postolar Muić, uskoro će to kirurzi Poliklinike Maletić.
- Svjedoci smo velikih promjena u svijetu pa tako i kod nas kada je trend pražnjenja lokala u centrima gradova. Trgovi i središta naselja nekada su bila mjesta svakodnevnog snabdijevanja, kupovine, bila je to i prilika da se ljudi sretnu, popričaju. Danas u centrima ostaju samo ugostiteljski lokali, ljudi su zbog kupovine prisiljeni odlaziti izvan gradskih lokacija, za što trebaju automobile, a to je građanima starije životne dobi bez vlastitog prijevoza neostvarivo. No to je opći problem koji dovodi do toga da nam središta gradova izgledaju zapušteno jer tu stanuju malobrojni, a najviše je zatvorenih lokala. Nažalost, tako je i u Daruvaru i zato smo jako sretni, što naša novouređena fasada buduće Poliklinike Maletić doprinosi ne samo turističkoj ljepoti našeg grada, već boljem osjećaju samih Daruvarčana, kojima je oduvijek stalo do njihovog grada - rekli su nam Ana, Ines i Duško Maletić koji su za sam kraj još dodali da se uređenje zgrade provodi u suradnji sa arhitekticom Gabrijelom Manci te sugestijama županijskog ureda za zaštitu spomenika kulture, odnosno gospodina Milana Pezelja.
Maletići ističu još jedno – svi izvođači radova na preuređenju zgrade su - lokalne firme.
(Sadržaj omogućila Poliklinika Maletić)
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!