Zgradice u kupališnom parku bile su centralno mjesto za druženje
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Zahvaljujući starim razglednicama i danas možemo osjetiti onu finu, hoh i nobl atmosferu, koja je u Daruvarskim kupkama vladala od početka dvadesetog stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata. Dame u dugačkim suknjama i šeširima, korziranje po alejama, limena glazba koja u sjeni drveća uveseljava kupališne goste. Tu su i fotografi, koji će vrlo uslužno ovjekovječiti vaš boravak u toplicama, te litra s litrom u kiosk-kavani, a daruvarsko pivo u Vranjevini, pivovarskoj restauraciji. O njoj ćemo još pisati, a već jesmo o svim velikim zgrada u kupališnom parku, pa su sada na redu one male, ali ništa manje vrijedne naše pažnje.
Doba moje mladosti
U neposrednoj blizini Terase to je mala oker kućica Marijinih kupki, koja se sastoji od okruglog dijela (kaptiranog izvora) i pristupnog hodnika. Taj okrugli dio vjerojatno je (uz Antunove kupke) najstarija zgrada u daruvarskim kupkama (čitamo u knjizi Daruvar, urbanističko-graditeljski razvoj grada Miloslava Sohra).
Danas je to samo crpilište tople vode, u doba moje mladosti (prije nego su sagrađene svlačionice na igralištu iza Termala) njome su se služili nogometaši. Budući da su zidovi sagrađeni oko prirodnog izvora, sportaši su izravno iz ulaznog hodnika sjedali u bazen s toplom vodom, i tamo se praćakali u plitkoj vodi.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeće između Marijinih kupki i Terase postojala je još jedna vrlo slična zgrada, ali puno duža a koja je bila u kupališnoj funkciji. Sjećam se drvene klupe ispred nje, na kojoj su, ako me sjećanje ne vara, sjedili samo muškarci i čekali svoj red za ulazak u vodu. Tada je ovuda tekao otvoreni potok tople vode i odvodio je u jarak do ceste. Danas je nadsvođen betonskim pločama i u toplije dane šetači više-manje prolaze ovuda bez zastajkivanja.
Šteta, jer tko naviri iza Marijine kupke vidjet će kako to zapravo izgledaju daruvarski prirodni izvori tople vode. Danas su to prilično neugledne betonske šahte, iz kojih vode crne plastične cijevi i sve skupa ne izgleda bajno, prije pola stoljeća to su bile prave male vodene oči do nivoa zemlje ozidana ciglama a onda ograđena plotom. Iz tih jezeraca voda je isticala malim potočićima, koji su se spajali u jedan (već spominjani) veći potok tople vode. Zimi je isparavanje te tople vode u snježnom okruženju bilo vrlo slikovit prizor.
Nevjerojatna stvar
Od starih objekata u našem parku pažnju svakako zavređuje glazbeni paviljon i to zbog dvije stvari – budući da je ovjekovječen na Hühnovoj litografiji, znamo da se na istom mjestu u daruvarskom parku nalazi više od 160 godina i to u gotovo neizmijenjenom stanju! Pravo je to malo čudo a druga posve nevjerojatna stvar je da o paviljonu nema nikakvih sačuvanih pisanih tragova. Pa tako zauvijek ostaje neriješeno, tko je u njemu (kakav sastav) svirao (jer svi koji se razumiju u glazbu će vam reći, da unutra jedva stane komorni sastav, a nikako limena glazba). Nema nikakvih podataka niti o glazbenicima i sastavima, koji su nekad svirali u Daruvaru. Logično je, da je to bilo slično kao u Lipiku, u čijim toplicama se glazba smjenjivala u dvomjesečnom ritmu, ali zapisa nema.
Zato stare razglednice otkrivaju još jednu zanimljivu stvar - da se glazbeni paviljon upravo na ovom mjestu u parku nalazio s vrlo dobrim razlogom - da bude na usluzi kako gostima otmjenije kiosk-kavane (današnje Terase) tako (vjerojatno) prostije gostionice, koja se nalazila otprilike u prostoru današnjeg dječjeg igrališta. Na razglednici s početka 20. tog stoljeća lijepo se vidi njezina prizemna, jednostavna drvena terasa s nadstrešnicom. Na jednoj drugoj vidimo, da je neposredno uz Terasu između dva rata stajao spomenik palim borcima. Poslije 1945., tog spomenika više nema, ali nakon pola stoljeća u cvjetnoj rundeli niče novi.
Autor biste
Najmlađi ukras daruvarskog kupališnog parka je bista posljednjeg grofa daruvarskog Julija Jankovića, koji se ujedno smatra i za utemeljitelja kupališnog parka. Za razliku od svoga prastrica, prvog grofa Antuna Jankovića, kojeg bije glas da je bio tmuran i strog te veoma privržen bečkom dvoru, Julije je bio njegova suprotnost. Onodobni dokumenti ističu, da je bio blag i sklon dobročinstvima, kao župan požeški žestoko se protivio germanizaciji, te u Daruvaru osnovao najprije čitaonicu a zatim i podružnicu Matice hrvatske. Zato je i postavljanje ovog spomenika 1998. godine inicirala daruvarska Matica, a autor biste je lokalni umjetnik Vlado Svatoš.
A kad smo kod grofa Julija, par riječi o Vlastelinskom - kupališnom - svratištu (poslije poznatijem kao Bade hotel) o kojem prošli puta nismo pisali, jer se (i dok je postojao) nije nalazio u sklopu kupališnog parka, već odmah iza Toplice, na mjestu današnjeg kina. Glavnim pročeljem je bio situiran prema centru Daruvara a bio je sagrađen u romantičarsko-alpskom stilu s elementima karakterističnim za građevine uz željeznicu. Arhitekt Milosav Sohr njegovu gradnju (vjerojatno na mjestu ranije postojeće gostionice) datira u '50-e godine 19. stoljeća. Po tome je onaj vlastelin, što je svratište dao sagraditi upravo Julije Janković, kome je tada pripadalo cijelo lječilište. Ova katnica s karakterističnim prozorima je dominirala centrom Daruvara cijelo stoljeće da bi na njenom mjestu izrasla današnju zgrada općinske uprave i kina.
Samo malo kasnije, šezdesetih godina prošlog stoljeća šinobusi, odnosno motorni vlakovi su na lokalnim prugama (pa tako i daruvarskoj) zamijenili parnjače. Bili su to posljednji krici mode i tehnike pa ne čudi da su Daruvarčani svojevrsni most od stakla i aluminija, izrastao u to doba između Arcadije i Ivanovog doma prozvali "šinobus". Sagrađen je kako bi i po hladnom i kišnom vremenu kupališni gosti mogli suhih nogu preči iz svojih soba u Arcadiji, na terapije u Ivanov dom. Na starim razglednicama se vidi, da je "šinobus" tada bio samo u visini prvog kata zgrada a nosili su ga željezni stupovi.
Zazidani prostori
U zadnjoj rekonstrukciji, kada je Arcadia je temeljito i vjerno rekonstruirana "šinobus" je izvana dobio primjereno novo ruho, pa danas neupućeni šetač teško prepoznaje, da se ne radi o njenom originalnom dijelu. Tom prilikom zazidani su i prostori između nosećih stupova „šinobusa“ i zgrada, pa je danas između Arcadije i Ivanovog doma ostao samo uski pješački prolaz prema ulici.
Na drugoj se strani i danas nalazi mala zapuštena okrugla zgrada (nekadašnje pumpne stanice), a nekada je do nje stajala velika ograđena drvena nadstrešnica u kojoj je šezdesetih godina vječno klokotala voda. Zapravo je to bio sistem drvenih žljebova, kroz koji je prolazila topla voda kako bi se hladila, jer je voda iz Ivanova izvora bila prevruća da se odmah pušta u kade Ivanova doma. Dolaskom vodovoda u Daruvar hladionica je prestala raditi, ali još dugo je tamo napušteno stajala, sve do iza Domovinskog rata.
Otprilike tamo je danas zgrada nove praonice a u nastavku staklenici (koji su se nekada davno nalazili u takozvanom "gertneraju", poslije stanovima za radnike). Prije njih tamo je šezdesetih niknula nobles-stvar, prvi daruvarski mini golf, a davno prije toga tu se nalazila fotografska radnja. Jer fotografi su između dva rata zaokruživali ponudu kupališnih mjesta jednako kao i korzo, kavane te muzika, odnosno noćni život bad-kupki-lječilišta Daruvar. Ali o tom vedro i veselo u novoj godini.
