"Zbornik poput 'Kad čujem Daruvar' zaslužuju i drugi gradovi, a nadam se da će ga i dobiti"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Nastavljamo u ritmu srijeda/nedjelja s objavljivanjem intervjua (srijeda) i priča (nedjelja) uglednih autora iz zbornika "Kad vidim Daruvar", svjetski jedinstvenog projekta kojeg je osmislio i uredio jedan od najboljih književnih urednika u Hrvatskoj, Daruvarčanin Kruno Lokotar. Intervjue s autorima objavljujemo srijedom, a njihove priče nedjeljom, uvijek u 20.00 sati.
Za one koji možda još ne znaju, Lokotar je uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču/pjesmu na temu "Kad čujem Daruvar".
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem piše autorska elita, a sve njihove priče naći će se na jednom mjestu, u zborniku "Kad čujem Daruvar".
MojPortal.hr ima čast i privilegiju (hvala, Kruno!) prvi objavljivati priče iz daruvarskog zbornika koji će se uskoro naći na tržištu.
Dami i gospodo, donosimo vam intervju s Monikom Herceg, našom mladom i talentiranom pjesnikinjom koja je već osvojila niz nagrada, a njezine pjesme prevođene su na nekoliko jezika.
____________________________________________
Kakva je bila vaša reakcija kada ste prvi put čuli za koncept i ideju zbornika „Kad čujem Daruvar“? Zašto ste se odlučili sudjelovati?
- Čovjek si pomisli kad ga Kruno nazove i ima ideju: pa zar opet? No, kao i uvijek, kad Kruno razloži ideju, ostaneš si misliti o tome kako je to sjajna ideja i da je sreća što barem Kruni takve stvari izvan okvira padaju na pamet. Ono što mi je odmah sinulo, a Kruno je već i to imao na pameti, da takav zbornik/posvetu/literarni spomenik zaslužuje svaki gradić. Tako da se nadam da će zaživjeti njegova ideja da ovakav zbornik ide kroz Hrvatsku i da ga na kraju dobiju mnogi gradovi. Mislim da smo mnogi selidbom u Zagreb iza sebe ostavili gradove koji su itekako imali što za reći, nama i svijetu, bilo da se radi o zanimljivoj povijesti ili osobama koje su na neki način mijenjale tu povijest. Čini mi se da je ovo projekt koji može otvoriti mnoge priče, koji nas može na kraju krajeva upoznati s bogatom povijesti mnogih lokacija.
Napisali ste ciklus poezije o Evi Fischer. Zašto ste baš nju odabrali?
- Eva Fischer velika je slikarica za koju nismo čuli. Iako je Daruvarčanka, činjenica da nisam čula za nekoga tko je ostvario kasnije takvu karijeru, slikao tako divno, malo me je razočarala, ali i povrijedila. Važno je to što je Eva bila Židovka, koja je početak Drugog svjetskog rata dočekala u Beogradu, zbog svog židovstva je internirana i deportirana u logor na Korčulu − koja je srećom ipak bila u Židovima sklonijoj talijanskoj okupacijskoj zoni − dok su joj oca Leopolda, rabina i talmudistu, ubili nacisti. To su zapravo žive rane onoga što nekad guramo pod tepih, a to je da je NDH, kao i Nedićeva Srbija, itekako prakticirala fašističku ideologiju zbog koje je židovsko stanovništvo Daruvara nakon Drugog svjetskog rata gotovo potpuno nestalo. Bitno je pisati o tome, da se ne zaboravi i da se što više borimo protiv revizionizma, a izvlačiti ljude koji su bili žrtve tog režima jedna je od nužnih stvari. Na primjeru tog zaborava nekoga tko je zaista velik umjetnik, jer Eva Fischer bila je velika slikarica, na uništenju cijele zajednice jednoga grada možemo vidjeti što je to vrijeme napravilo u našoj povijesti.
Koja su po vama ključna obilježja grada?
- Mislim da su za svaki grad bitne priče, one neispričane, koje se često i zaboravljaju. Ponekad su to i legende. Nerijetko su to priče upravo o ljudima koji su obilježili grad ili neko doba, da bi na kraju, što je zapravo češće nego mislimo, pali u zaborav. Moram priznati da često na gradove drugačije gledam kad shvatim da su bili dom umjetnicima ili znanstvenicima koji su mi značajni.
Kad mislim na Daruvar, osim spomenute Eve, moram priznati da sam uvijek bila zaljubljena u priču o dva ginka Daruvara, a u ovom slučaju radi se i o jednima od najstarijih stabala u Europi. Nekako mi se čini da su ta stabla sama duša grada, kao što su to bile i Napoleonove lipe u Petrinji.
Dobar dio života ste proveli u Petrinji. Kakvo je stanje na terenu i koje bi, po vama, teme dominirale u zborniku „Kad čujem Petrinja“. Mislim na stanje prije potresa.
- Banija, a pritom i Petrinja, u ovom je trenutku potpuno zaboravljena. Nažalost, instant reakcija koja je trebala zbrinuti te ljude nakon takve katastrofe izostala je i sad gledamo kako ni evo toliko nakon potresa ljudi nemaju pitku vodu i osnovne životne uvjete, a sama obnova ide toliko sporo da se bojim da će se Petrinja u tom periodu potpuno iseliti, što se već počelo događati. Petrinja je imala zaista bogatu povijest, čak i industrijsku. Bila je poznata po industriji mesa, lončarstvu, dugoj tradiciji edukacije za učitelje. U okolici Petrinje niz je kula/građevina još iz 16. stoljeća koje su bile pozicije za obranu od Turaka. Meni na spomen Petrinje ipak prvo na pamet padne divna šetnjica uz rijeku Petrinjčicu ili činjenica da je u šumi kraj moga sela bilo jezero Pecki o kojem su se u ono doba pisale legende. Kao što je nastalo, jezero je tajanstveno presušilo nakon Drugog svjetskog rata.
______________________________________
Biografija:
Monika Herceg (Sisak, 1990.) Nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac i međunarodnom nagradom Mostovi struge.
2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis poezije, a knjiga Lovostaj. objavljena je 2019. godine. Objavila je i zbirku poezije Vrijeme prije jezika (2020, nagrada Zvonko Milković).
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na više od deset jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (2019), litavskom i njemačkom.
Dobila je nekoliko nagrada za kratke priče i drame. U HNK Zagreb je postavljen njezin tekst Gdje se kupuju nježnosti.
