"Svirao sam sa zvijezdama, vidio se u New Yorku ili Berlinu, ali zbog ljubavi sam izabrao Daruvar"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Iako mu je tek 45 godina, Jurica Leikauff živuća je, hodajuća povijest hrvatske rock, pop-rock i jazz glazbe.
Ovaj Požežanin, koji je prije nekoliko godina doselio u Daruvar, tijekom svoje je nevjerojatna glazbene karijere svirao s najvećim hrvatskim glazbenicima.
Nema s kime nije svirao
Deset je godina, do njegove smrti, bio klavijaturist neprežaljene legende funka Dine Dvornika, dva desetljeća proveo je u Prljavom kazalištu, svirao je s najvećim imenima glazbene scene poput Olivera, Josipe Lisac, Gorana Bareta, Zdenke Kovačiček, Massima, Vesne Pisarović, Ivane Kindl... Zapravo, lakše bi bilo pobrojati s kime nije svirao.
Ovih dana bio nam je u fokusu jer je u Daruvaru organiziran prvi JazzNaDar festival gdje su Grad i Turistička zajednica Daruvar-Papuk upravo Juricu angažirali kao glazbenika, ali i kao čovjeka koji zna scenu, da okupi vrhunske glazbenike koji će zasvirati Daruvarčanima i njihovim gostima.
Odlučio je prije nekoliko godina napustiti Prljavo kazalište. Rastali su se, kaže, u prijateljskom tonu. Nešto ranije izdao je svoj album Rush (2015.-2016.) te se sve više bavi edukacijom glazbenika, ali i vlastitim jazz projektom kroz fuziju jazza, soula, funka i niza drugih žanrova.
- U nekom sam trenutku shvatio kako se moram osamostaliti. Shvatio sam da cijeli život radim za druge. Stalno sam bio na turnejama, na koncertu ili u studiju. Prljavci imaju probe svaki dan po pet sati. No, na tim se probama najmanje svira, dečki se vole družiti. Postalo mi je to naporno, imam previše kreativne energije, a premalo vremena da bih ga olako trošio - iskreno će Jurica.
Radionice improvizacije
Tijekom pandemije korone, kada su koncerti i druge glazbene aktivnosti bile svedene na minimum, Jurica je imao mnogo vremena za odmor i razmišljanje.
- Shvatio sam da imam mnogo za dati kroz glazbu, ali i kroz odgajanje mladih glazbenika. Poučavao sam tako jednu novu generaciju, Noaha Rupčića, Ivora Križića, Ninu Zafron, Jana Kovačića koji je danas u Kazalištu Komedija u Zagrebu. Zapravo, svi su vrlo uspješni na svojim glazbenim putovanjima. Puno mojih đaka danas su profesionalci, to me veseli jer sam shvatio da nije dovoljno samo svirati kako bi se ostavio trag u glazbi. Dolaze mi i neki moji kolege profesionalni glazbenici. Imaju problem s improvizacijom, naučili su raditi po zadanim pravilima, po notama, teško im se izraziti bez toga - objašnjava.
Upravo zato je osmislio radionicu "Improvizacija je igra" koja se provodi po glazbenim školama diljem Hrvatske, a bila je i u sklopu festivala JazzNaDar.
- Djecu moramo što ranije poticati da se igraju glazbom i notama kako bi savladali i taj dio. Ja sviram od treće godine. Meni su glazbala bila PlayStation. Svi su u obitelji svirali, mama, tata, sestra, baka... Otac je bio glazbenik u lokalnom bandu koji je svirao po hotelima, zabavama i slično, a ja sam svoj prvi profesionalni nastup na klavijaturi odradio s 13 godina i to s Vesnom Pisarović, tako sam rano "ispekao zanat". Imali smo i band koji je imao isto ime kao i band mog oca Vjekoslava - Benny&Lee. Nismo baš bili originalni. Svirali smo i na televiziji za što smo bili vrhunski plaćeni još kao klinci. Moja dnevnica na HRT-u bila je skoro pola mamine plaće u bolnici. No, nisam to radio zbog novca, roditelji su upravljali novcem, mene je zanimala glazba. Zahvalan sam na svim pločama u ormaru mojih roditelja, jer sam prošao klasičnu, rock i jazz naobrazbu - kaže. Jurica se mlad osamostalio jer je iz Požege otišao u Glazbenu školu u Varaždinu. Život ga je dalje odveo u Zagreb gdje je završio Glazbenu školu Vatroslav Lisinski. Tu je njegova kreativnost "eksplodirala".
S 18 počeo s Dinom Dvornikom
- Našao sam se okružen vrhunskim kreativcima, muzičarima, ljudima koji su živjeli glazbu i za glazbu. Stalno se nešto sviralo, razgovaralo o glazbi, išlo na svirke... Sa mnom su bili danas vrhunski profesionalci, Saša Ismailovski, Denis Špegelj, Viktor Lipić... Bila je to kompetitivna atmosfera, ali nismo se natjecali u negativnom smislu, nego smo jedni druge poticali i podržavali da postanemo najbolji - kaže.
Nekako u to vrijeme Dino Dvornik tražio je novi band i igrom slučaju u tu je priču ušao tada jedva punoljetni Jurica.
- Svirali smo u Funky Town Bandu. Raspali su se Songkillersi i Dino je trebao novi band. Odjednom imam 18 godina i sviram s Dinom! Uplatio sam maturalac na kojeg nikad nisam otišao jer sam svirao s Dinom, ali nije mi bilo žao jer bi po gaži dobili 250 maraka, po danu! - opisuje nam tu 1997. godinu Jurica Leikauff. Sve je krenulo strelovito gore, band Hot Line u kojem je svirao nominiran je za najbolje debitante u natjecanju za diskografsku nagradu godine Porin. A 2000. je mladog glazbenika u usponu Jasenko Houra pozvao u Prljavce.
- Prvi puta sam mu rekao da me to ne zanima. Drugi me puta zvao 2001. Dvornik i ekipa nagovarali su me da idem, da je to dobra lova. Pristao sam. Jedini mi je uvjet bio da nisam vezan, odnosno, da mogu svirati i s drugima. Ostalo je povijest, proveo sam s njima 20 godina, snimio četiri albuma, bila je to dobra suradnja. Kada sam otišao počeli su me zivkati sa svih strana, razni glazbenici, ali rekao sam da se ne želim trenutno ni za koga vezati - objašnjava.
No, vezao se itekako i to za Daruvar kroz svoju životnu ljubav, daruvarsku liječnicu Biljanu Ignatovsku. U vezi su od 2017., no Jurica ju voli mnogo, mnogo dulje.
"Život ovdje me ispunjava"
- Od prvog razreda osnovne škole! Već tada bio sam smrtno zaljubljen u nju. Njezini su doselili u Požegu i ona je upisala isti razred kao i ja. Bio sam potajno zaljubljen u nju do petog razreda, kada su odselili iz Požege. Ljubav se nastavila cijelog života, ali smo se udaljili. Slučaj je htio da su Prljavci 2017. imali koncert u Daruvaru. Odlučio sam je potražiti, našao sam je na Facebooku. Dogovorili smo kavu u Špici. Bio sam užasno nervozan na tom prvom spoju, nisam mogao prestati pričati - smije se glazbenik dodajući da je Biljana njegova životna partnerica koja ga nadahnjuje, pa je upravo i festival JazzNaDar bio njena ideja. Danas žive na relaciji Zagreb-Daruvar, radi obaveza. Jurica kaže kako je preseljenje u Daruvar bilo sjajno.
- Uvijek sam se vidio u New Yorku ili Berlinu, a sada se vidim samo u Daruvaru. Život ovdje me ispunjava. Vozim bicikl, šetam uz rijeku, imam mačke, ugodno mi je. Problem je što najmanje dva-tri dana u tjednu moram biti u Zagrebu. Onda mi najprije treba pola dana da se priviknem na zagrebački stres, a kad se vratim u Daruvar treba mi toliko da "otpustim" i da se prestanem ljutiti ako netko na semaforu nije krenuo iste sekunde kad se upalilo zeleno. Da se priviknem opet na taj sporiji, zdraviji način života - kaže i otkriva nam za kraj da vrijeme u Daruvaru voli provoditi u kuhinji jer se opušta kuhajući za obitelj.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!