"Sve je počelo kada je moj pradjed, bačvar Karlo Lokotar, u 19. stoljeću stigao iz Ugarske..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Prošle srijede obavijestili smo vas o doista velikom i značajnom projektu za Daruvar, zborniku "Kad čujem Daruvar" kojeg je osmislio i uredio Kruno Lokotar, Daruvarčanin koji je jedan od najznačajnijih književnih urednika u Hrvatskoj. Ukratko, Lokotar je uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču na temu "Kad čujem Daruvar".
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem piše autorska elita, a sve njihove priče naći će se na jednom mjestu, u zborniku "Kad čujem Daruvar".
MojPortal.hr ima čast i privilegiju (hvala, Kruno!) prvi objavljivati priče iz daruvarskog zbornika čije se stranice, dok ovo čitate, provlače kroz strojeve u tiskari. Od danas ćemo dvaput tjedno, svake srijede i nedjelje, objavljivati po jednu priču iz zbornika koju će pratiti i intervju s autorom objavljene priče.
No, danas počinjemo onako kako je i jedino ispravno početi. S Lokotarovim predgovorom koji će vas provesti kroz povijest, uvući u trenutak stvaranja ideje o zborniku, razotkriti proces nastajanja i ukazati na ono što će zbornik zapravo značiti za sami Daruvar dugo, dugo nakon što bude objavljen.
Dami i gospodo, Kruno Lokotar...
______________________________________________
Predgovor zborniku "Kad čujem Daruvar"
Moj pradjed Karlo Lokotar, bačvar, stigao je u Daruvar u drugoj polovici 19. stoljeća iz Ugarske. Matične knjige kažu da je rođen u vinorodnom kraju, selu Kéthelyju (hrv. Kitlja) na samom jugu Balatona. Obiteljska legenda tvrdi da je stigao preko Gradišća i da su Lokotari podrijetlom Gradišćanski Hrvati, nikakav Kéthely nije spominjan, ali nije ni važno, jedno ne isključuje drugo. Važno je da je vrijedni Karlo stigao trbuhom za kruhom s još nekoliko mladića − spominjala su se prezimena Mohr i Lojkić − u grad koji je 1885. godine spojen željezničkom prugom s Barcsem, i to baš kako bi se potakla proizvodnja i izvoz bačava za francuska vina.
U braku s Adelom, čije djevojačko prezime ne znam, dobio je dva sina, a onda ostao udovac pa se ponovo oženio, ovaj put s Katarinom rođ. Vezmar s kojom je dobio još pet sinova. Tako je prezime Lokotar postalo ultimativno daruvarsko. Sigurna bi bila oklada na to da će, s obzirom na sedam sinova, pukih 130 godina kasnije u malom gradu dobar dio građana nositi to prezime. I bila bi potpuno pogrešna: mojeg "daruvarskog" prezimena više nema u Daruvaru.
No nepravedno je svoditi identitet na jedno, uvijek se, i kod gradova i kod ljudi, radi o loncima bez poklopaca, o generacijskom krčkanju. Evo koliko je kompleksan taj moj daruvarski. Čine ga i etnički neprobojni staklari Kubijevi (Kubyjevi?), koji su govorili njemački, što i nije čudno, jer u toj lozi su upisani i Kilingeri (Killingeri?). Onda Česi možda njemačkog prezimena Rais (Rajs?) i Mađari možda češkog prezimena Pauza. Pristojan čušpajz sa samo jednim zajedničkim sastojkom: svi su po vjeroispovijesti, kažu dokumenti, rkt. I samo Raisovi, ako se za druge ne varam, još u Daruvaru žive. Spominjem ovo da istaknem kako grad nisu samo oni koji sada u njemu žive, nego i svi oni koji su u njemu živjeli i u njega se ugradili, ključna nevidljiva većina.
Meni je identitet lako i ne baš ključno pitanje u životu. Formativne godine sam proveo u Daruvaru, veći dio života živim u Zagrebu, i kolikogod su identiteti dinamični, višestruki i oslobađajuće proizvoljni, uvijek laka srca kažem i pišem da sam Daruvarčan. Nikada Daruvarčanin, kako bi, kaže pravopis, bilo pravilno. Između ostaloga to je i zato što tek u Daruvaru osjećam vrijeme u njegovoj punini, i kao breme i kao orden: nigdje nisam mlađi i stariji istodobno, tu sam svjedok najdužim promjenama. Ne samo zbog toga i ne mimo melankolije vraćam se svom gradu kad god mogu.
Hladna daruvarska kuća
Tako je bilo i 10. 10. 2020. godine, kažu moj Facebook i Instagram, kada sam snimio i objavio fotografiju Aquapolisa. Plivao sam lijeno, leđno, kako volim − nije bila gužva, nitko mi nije uplivavao u prvu traku − i mislio, jer tada to mogu, meditirao, bazen je meni zen. Na pamet mi je tada pala ideja za ovaj zbornik. Ima ona kao i sve ideje svoju pretpovijest, smislio sam naime još jedan lijep projekt za Daruvar, Facebook kaže da je to bilo 21. 11. 2015-te godine kada sam ušao u svoju hladnu daruvarsku kuću, ali je taj projekt zahtjevan, pa ga prolongiram iako me i danas kopka. Utoliko ga ovom prilikom i tajnovito prešućujem i nadam se da ćemo ga jednom realizirati. Još koju godinu prije − vjerojatno „Pod jabukom“, kako zovemo mjesto u mojem vrtu, nekada bašti (uzdah), ispod velike voćke gdje ljeti sjedim s prijateljima, ili možda u nekoj od daruvarskih birtija − Zoran Ileš je nabacio ideju da se složi zbornik o Daruvaru, da svi koji su u nekom kontaktu s gradom nešto napišu, a ja ga uredim. Kao i većina ideja koje dolaze potaknute zanosom druženja i kapljice, ova se nije razvila. Nedavno smo ustanovili da nismo čak ni e-mail na tu temu razmijenili. Uglavnom, potpuno sam na nju zaboravio, što ne znači da je nećemo reaktivirati.
Tog 10. 10. bio sam potpuno ushićen, sjeo na kavu, pamtim, u „City cafe“, pa vrtio ideju. Znam se u takvim situacijama, adrenalin mi neće dati mira dok ne smisl im dobar krovni pojam, naslov knjige. Kada mi je sinulo da je sve zapravo jednostavno, da se zbornik mora zvati po zadaći Kad čujem Daruvar otvorio mi se koncept do kraja. Iskoristit ću svoj urednički autoritet, veze i znanja, valjda i ugled, koje sam kroz četvrt stoljeća rada na književnosti i u medijima prikupio, pa zamoliti vrhunske autore, pisce i novinare, da napišu tekst na temu „Kad čujem Daruvar“. Na što oni tada misle, kakve mentalne slike i asocijacije ime grada u njima budi, kakva su njihova znanja i veze s gradom, građanima... Uvjet je bio samo jedan: autori ne smiju biti Daruvarčani, jer zanima me kako nas „drugi“ vide. Autori tekstova mogu biti u bližem ili daljem odnosu s gradom, prolaznici, povremenici u njemu, a u doba Googlea, gradskih kamera i uz malo uredničkog navođenja, posebno me zanimalo što će ispisati oni hrabri autori koji u grad nikada nisu kročili nogom ni provezli se kroz njega autom. Autori pri tom sami biraju žanr, motiv i temu, uvjet je samo da ono što će napisati ima veze s Daruvarom. Uskoro sam ih počeo svakih nekoliko dana motivirati i maltretirati e-mailovima s dopisima i linkovima na Daruvar. Bilo je jasno da zbornik nastao na ovakav, jedinstven način, ne pretendira ni na kakvu cjelovitost, nego da će biti rezultat fine mreže satkane od slučajeva, stereotipova i osobnih afiniteta. Ovaj zbornik reflektira, ali i kreira tradiciju, nakon njega Daruvar u kolektivnoj svijesti više neće biti isti grad. Ako ništa drugo, sigurno će biti uočljiviji, znao sam.
No, kako nema pite bez tepsije, trebalo je naći podršku, nekoga tko će biti voljan saslušati moju ideju, prepoznati je i podržati, omogućiti da se objavi knjiga koja će biti trajna i jedinstvena uspomena kakvu nema nijedan drugi grad, zbornik na ponos gradu i građanima.
Beskrajno sam zahvalan gradonačelniku Daruvara gospodinu Damiru Lneničeku i dogradonačelnici Vandi Cegledi što su prepoznali potencijale ove knjige i njezina značaja za izgradnju identiteta, za dobrobit građana i grada, jer ova knjiga je, uvjeren sam u to, i zamašnjak razvitka Grada. Možda i zametak nacionalne biblioteke.
Zahvala Pejiću i Palavri
Moram se zahvaliti i Mati Pejiću i Zdravku Palavri koji su me servisirali informacijama kada bih posustao.
Na koncu početka velike priče o Daruvaru moram dodati da su autori itekako opravdali moje povjerenje. Moj zanos je rastao, pa je na kraju u zborniku čak 28 tekstova, različitih žanrova, od čistih fikcijskih priča smještenih u daruvarske gabarite, znanstvenih crtica, putopisa, poezije do mikroeseja i hibridnih tekstova, a planirao sam ih najviše 20. Nadahnuli su me autori da osmislim još poneku knjigu, usput sam i ja doznao štošta o svom gradu. Njima ponajviše hvala, pogotovo onima koji su se upustili u igru i avanturu pisanja o gradu koji nisu nikada vidjeli. Svojim tekstovima svi autori izgradili su ne prugu, nego cijelu mrežu koja vodi Grad na sve strane svijeta, i svijet u Grad. Gledat ćemo da im se svima odužimo.
Kruno Lokotar
