Moja priča je spoj putopisa i podsjećanja na čovjeka na kojeg uvijek pomislim kad kažem Daruvar
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Pred vama je intervju s još jednim autorom iz zbornika "Kad čujem Daruvar", jednim od najboljih i najprevođenijih domaćih pisaca, Miljenkom Jergovićem.
Za one koji možda još ne znaju, književni urednik, Daruvarčanin Kruno Lokotar, uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču na temu "Kad čujem Daruvar" koje je objedinio u spomenutom zborniku.
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem na jednom mjestu i o jednom gradu piše autorska elita. Evo što nam je ispričao Jergović...
____________________________________
Kakva je bila vaša reakcija kada ste prvi put čuli za koncept i ideju zbornika „Kad čujem Daruvar“? Zašto ste se odlučili sudjelovati?
- Zanima me imaginarna geografija. Što pomisliš kad kažeš Daruvar. I što je Daruvar u zajedničkom imaginariju onih koji nikad nisu bili u Daruvaru? Ili u Kinšasi, recimo. Što je njima Kinšasa? U Daruvaru sam, istina, bio. Ali moja priča o tom mjestu u značajnoj mjeri pripada svijetu imaginarne geografije. I onda sam napisao priču koja je spoj putopisa i podsjećanja na jednog čovjeka na kojeg uvijek pomislim kad kažem Daruvar. Inače, sam koncept ovakvih zbornika, to jest zajedničke knjige mnogih pisaca o jednome gradu, upravi grada i njenim menadžerima trebao bi biti veoma važan. Kada bi razumjeli o čemu je riječ. A riječ je o stvaranju nove imaginarne geografije grada. To je ono što književnost radi, i što ne može ni arhitektura, ni građevina, ni ekonomija. Samo književnost. Ona je priča o gradu.
Koja su po vama ključna obilježja grada?
- Temeljno obilježje grada je priča. U identitetskom smislu grad biva gradom kada dobije prvi semafor. U funkcionalnom pogledu grad je grad kada ima apoteku, knjižaru, dom zdravlja i džez klub. Ali mnogi gradovi su nefunkcionalni. Ali u antropološkom smislu, te kao imaginarno i mitološko mjesto, grad postoji tek kada dobije priču. Onu veliku, sveobuhvatnu, mnogo veću od samoga grada. Priču koju je Dublin dobio s Joyceom, koju Trst ima sa Svevom i mnogima nakon Sveva, koju Beograd ima s “Lamentom nad Beogradom” Miloša Crnjanskog, i Karanovićevom televizijskom serijom “Grlom u jagode”, te koju Zagreb, ali samo donekle, ima s Krležom, Krešimirom Kovačićem i ratnim dnevnikom Josipa Horvata. Zagreb je u velikoj mjeri grad bez priče, negrad, Šenoina i Zagorkina plitka i nedovršena maštarnica. Jednom takav neće biti.
Uspijevate li uopće pratiti prijevode vašeg pozamašnog opusa na strane jezike? Koji naslovi su vam najprevođeniji? Jasno je da u tome startnu prednost imaju stariji naslovi.
- Naravno da uspijevam. Neobično mi to godi taštini. A pomaže i nečemu ozbiljnijem, premda ne dovoljno. Recimo samopoštovanju. Prevođena mi je većina proznih naslova. Najmanje, naravno, oni koji su najteži za prevođenje. To su “Gloria in excelsis” i “Inšallah, madona, inšallah”. Ali i te dvije knjige se prevode.
Vaš zadnji roman, ako u međuvremenu niste objavili još koju knjigu, „Vjetrogonja Babukić“, pikaro koji skiće po aerodromima, bere laude na sve strane. Možete li ga zamisliti na malenom aerodromu, za poljoprivrednu avijaciju i zmajeve, koji po potrebi postaje hipodrom, kao što je daruvarski?
- Ako se Babukić zatekao na letu za Makačkalu ili Mahačkalu, glavni grad ruske federalne republike Dagestan, onda bi se zacijelo zatekao i na poljoprivrednim aerodromima širom Panonije, pa tako i u Daruvaru. Njegove avanture mnogo su opsežnije od onoga što sam napisao. Obasežu tridesetak tomova. Nisam mu mogao posvetiti toliko pažnje i vremena.
I, za kraj: što ste po vakcionalnosti?
- Kako mi javljaju, u Švedskoj liječnicima je zabranjeno da ljudima govore koja ih je vakcina dopala. Nego, brale, hoćeš li se ti cijepiti, ili se ti nećeš cijepiti? A ne da biraš cjepiva kao da smo na pijaci i kao da je imunizacija kapitalistička zajebancija. Imunizacija je najveći manevar javnoga zdravstva, kojim država građanima demonstrira zašto uopće kao država i postoji. Tako da vam, slijedeći švedski primjer, ne kanim odgovoriti što sam po vakcionalnosti. Ako odgovor nije ovo: cijepio sam se u Srbiji, jer nisam bio spreman dalje podnositi ucjene Katoličkog stožera (kako je Glavni stožer CZ-a nazvao sociolog Ivan Markešić) i državnih vlasti. Cijepio sam se tamo gdje će prema meni kao običnom građaninu biti ljubazni, ali i gdje će dobro znati koga su, imenom i prezimenom, cijepili. Cijepim se tamo gdje me poštuju. Drugo je pitanje gdje plaćam zdravstvene doprinose, i zašto.
____________________________________
BIOGRAFIJA
Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.
U ovom desetljeću pažnju domaće i europske čitalačke publike zaokupio je opsežnom autofikcionalnom trilogijom Rod, Selidba i Sarajevo, plan grada. Američko izdanje Roda, pod naslovom Kin, upravo je objavljeno kod njujorškog izdavača Archipelago.
Neposredno prije pandemijske godine izdaje roman "Herkul", a na početku ove godine "Vjetrogonju Babukića i njegovo doba".
Od svojih početaka objavljuje i kao novinski pisac. Od kraja 2020. piše za 24 sata i Večernji list te tjednik Express društvene komentare i eseje o umjetnosti. Prethodno je u Jutarnjem listu 11 godina pisao autorsku kolumnu Subotnja matineja, a tekstovi iz te serije objavljeni su u nekoliko svezaka izabranih eseja o književnosti i umjetnosti.
