Maškare u Končanici potvrdile da su jedinstvene: "U svakoj maski i ritualu živi duh naših predaka"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
KONČANICA – UZ mnoštvo smijeha, zabave, a ponajviše ponosa završile su još jedne Končaničke maškare – događanje za koje se sudionici pripremaju mjesecima unaprijed i kojima se vesele i stari i mladi. Koje su zapravo dokaz kako stvari lijepo mogu funkcionirati u zajednici u kojoj se poštuju tradicija i običaji.
Dojam o tradicionalnim maškarama koje bi uskoro trebale postati zaštićeno kulturno dobro, najbolje je opisala Tanja Novotni Golubić, dožupanica za češku nacionalnu manjinu u BBŽ-u, koja je ujedno među prvima pokrenula postupak zaštite.
Ritual inicijacije
- U Končanici, Maškare nisu samo jednodnevna zabava. One su puno, puno više od toga — to je ozbiljan ritual, zamaskiran u more zajedničke radosti.
One su sjećanje utkano u pokret, zajedništvo koje diše u prasku biča, taktu limene glazbe i zvonu zvončića.
U svakoj maski živi duh predaka, u svakoj šarenoj krpi - dah smisla. U kolektivnoj potrazi za Medvjedom, u prasku biča koji para zrak, u mirisima krafni, kuhane rakije i ružmarina, u koracima što gaze seoska dvorišta — svuda u tome leži moćna priča. Priča o onima koji su, tko zna kad, prvi prošli ovim putem, onima danas kao i onima koji će tek doći.
Maškaradi su, za mlade muškarce koji u njima sudjeluju, više od seoskog pohoda. Oni su njihov ritual inicijacije, trenutak kad preuzimaju odgovornost za svoju tradiciju i postaju čuvari najsnažnije priče svoje zajednice. Kroz masku, kroz ples, kroz pohod od zore do noći, oni postaju nasljednici zakona starijeg od pamćenja — priče o svijetu koji se neprestano rađa i umire, o ciklusim života i pukotinama kroz koje proviruje divlja, praiskonska duša ovog pitomog sela.
Svaka obitelj u Končanici ima svoju uspomenu na Maškarade. Netko pamti trenutak kad je prvi put obukao masku i osjetio kako mu ispod kostima srce divlje lupa. Netko se sjeća kako je kao dijete trčao za povorkom, netko pamti zvuk biča u hladnom jutru, oštre, snježne zime ili svog prvog zaljubljenog proljeća.
Tradicija kao blago
Ali Maškaradi se ne pojavljuju sami. Iza njih stoji cijela zajednica; uz njih je svaka ruka, svaka duša, svaki osmijeh. Netko šije kostime, netko mijesi krafne, netko pripovijeda kako se to nekad radilo i kako je to dobro bilo. Stariji uče mlađe kako se pleše, kako se s poštovanjem spominju pokojni, kako bičem najbolje praskati da se rastjera zlo i zima.
Svaka priča, svaki šapat, svaki osmijeh upleten je u to veliko tkivo tradicije, koje može opstati samo ako ga svi zajedno drže kao svoje dragocjeno blago.
Jer tradicija nije samo ono što smo naslijedili. Tradicija je ono što zajednički poštujemo, dišemo, izgovaramo, nosimo i predajemo dalje i dalje — sve dok ima nekoga tko na dvorišnom mostu nestrpljivo i ponosno čeka Maškarade, da se, u svom najljepšem svjetlu, pojave iza prvog zavoja, emotivno je poručila dožupanica.
Dodajmo, u povorci može biti 13 likova, znači ne može ih biti 15 ili 17. Svi ti likovi moraju biti obučeni u posebnu maškaranu odjeću lika kojeg predstavljaju. Tu je laufer, turčin, tri plesača, dimnjačar, njegova baba, kolitar, kolitarka, dva žida ili nakupca, ličan i medo.
Između laufera, turčina i plesača ide puhački orkestar, koji ih cijelim putem prati. Sudionici u svom pohodu prođi 10-ak kilometara, a da bi bili u formi, pripremaju se mjesecima unaprijed.
Kako je to bilo jučer, pogledajte u velikoj fotogaleriji.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!