Kako je nastao daruvarski zeleni tunel ili kad od šume ne vidiš drvo...
kolumnist
komunalije
Sve na ovom svijetu podliježe modi i to je pravi razlog zašto se Daruvar danas može dičiti svojom kupališnom šetnicom, ljeti zelenim tunelom u kojem se traži hlad, po zimi pravim mjestom za hvatanje malo svježeg zraka. I zato parkom šeću svi, majke s kolicima, penzioneri, vlasnici pasa, zaljubljeni parovi, tinejdžeri i, naravno, gosti hotela.
Grabova aleja
Mi Daruvarčani park i šetnicu uzimamo zdravo za gotovo, uvijek je tu i možda je zapravo ne cijenimo dovoljno. Eto, i meni je porasla u očima nakon razgovora sa ženom koja zbog svojih zglobova svake godine ide i u Lipičke i Varaždinske, ali i u Daruvarske toplice. Na pitanje: "Što je naša najveća prednost?" kao iz topa ispali - prekrasna okolica. I tu se zapravo nema što dodati i oduzeti. Samo uživati šećući našim kupališnim perivojem u kojem često od šume ne vidimo drvo. Evo na primjer, znate li da je naša kupališna šetnica zapravo grabova aleja?
Onog istog graba, koji je izvrsno ogrjevno drvo i za to se danas najviše koristi. Iako daje kvalitetno i tvrdo drvo, njegova debla često rastu ukrivo pa nisu pogodna za daske. Ali zato grabova kora ima krasan sivkasto srebrni preljev a grane se u proljeće okite sjajnim svijetlozelenim listovima. Niti u zimi ne izgledaju jadno i golo, jer se osušeni listovi i cvjetne rese zadržavaju na stablu do proljeća. Uz to, to je drvo koje izvrsno podnosi obrezivanja pa su ga, kažu znalci, obožavali srednjovjekovni vrtlari te od njega oblikovali skulpture i labirinte.
Kasnije su grab često sadili kao živice ili uzduž šetnica - kao što je to slučaj u Daruvaru. Slava graba kao ukrasne biljke počela je venuti između dva svjetska rata kada ga zamjenjuju druge vrste, danas posebno sveprisutni čempresi (i mi ga imamo, cijeli red posađen između ceste prema Termalu i pruge). I to je pravi razlog zašto u Hrvatskoj nema više grabovih aleja, jer su izašle iz mode, a rijetke su sačuvane pa se tako naša grabova aleja svojevremeno našla na popisu 20 najljepših šetnica i perivoja u Hrvatskoj.
Možda nije najduža grabova aleja u Hrvatskoj, ali je zato izvrsno održavana - ako na to dosad niste obratili pažnju, pogledajte je ovih dana. Jer, ovi čudni kasnojesenski, a k tome još i korona dani, prava su prilika za to - sve je ionako zatvoreno, a još se i ne smijemo družiti s drugim ljudima, pa nam ne preostaje ništa drugo nego se družiti s prirodom.
Posljednji veteran
Jedan od najstarijih daruvarskih grabova, koji je, kažu, star više od 150 godina, zapravo je neugledni starac i lako promakne nespremnom oku. Naći ćete ga na samom kraju parka, u onom odvojku, koji vodi prema teniskim terenima. Po njemu se najbolje vidi, kako je naša grabova aleja danas lijepa samo zato što se redovno podmlađuje. To je zapravo pola preostalog nekad debelog i u sredini šupljeg debla kojeg je svake godine sve manje. I zato požurite, ako ga želite slikati, jer uz jednog susjednog veterana (na početku aleje prema terapijama), to su posljednji grabovi u parku, koji pamte osnivača perivoja, grofa Julija Jankovića.
Još jedno drvo zaslužuje fotografiju za kućni album, to je ona ogromna platana na samom ulazu u park nedaleko mosta preko Toplice. To je vršnjakinja jankovićevskog graba i sa staze nekako ne izgleda tako velika, kao kad joj priđete bliže. Što mislite, koliko djece treba spojiti ruke da posve obuhvate njezino deblo? To su uvijek vrlo efektne fotografije a pitanje je, koliko će još ova platana u daruvarskom parku rasti, neće li prvi sljedeći snijeg skršiti njezine grane i osuditi je na smrt?
Tako je tiho i neprimjetno umrlo jedno od onih četiriju stabala crnog oraha (Juglans nigra) čija je domovina Sjeverna Amerika i koji su u naše parkove stigli kao ukrasna, egzotična stabla. Nekada davno i u Daruvar, da posađeni u paru budu sami sebi kontrapunkt na livadi koju je uokvirivala ona udaljenija i osamljenija aleja kupališnog parka na kojoj je prije točno 40 godina nikao hotel Termal i to tako, da je poput potkove zalegao oko oraha na sjevernoj strani livade.
O ekologiji se danas puno piše i govori, ali onda, u doba socijalizma, to baš i nije bila jako aktualno tema. I zato je zapravo pravo čudo, što je u našoj grabovoj aleji niknuo hotel, a aleja i orasi su ostali sačuvani. Štoviše, godinama se činilo, kako sjevernim orasima zapravo paše, što ih Termal štiti od vremenskih nepogoda, uvijek su bili zeleniji i imali veću i bujniju krošnju, nego oni na južnoj strani livade. Dobro se to vidjelo, dok ste na ljetnoj terasi ispijali kavu ili pivo u hladu njihovih krošanja.
Oraha više nema
Prije koju godinu, u vrijeme kada je u svim zatvorenim prostorima zabranjeno pušenje, oko stolova na terasi izrasla je velika nadstrešnica. Vjerojatno je to samo stjecaj okolnosti (očekivani vijek ovog drveća je 130 godina), ali činjenica je, da od kad je nikla pušačka nadstrešnica, da su svi gosti hotela pušili pod orahom i - da oraha danas više nema.
No zato još uvijek ima tulipanovca (Liriodendron tulipifera), koji je također iz Sjeverne Amerike i zapravo je drugi živi daruvarski fosil (genomski je nepromijenjen od razdoblja dinosaura pa se smatra molekularnim fosilom). Za ginka su čuli više manje svi, i stanovnici Daruvara i njegovi posjetitelji, a za isto toliko zanimljive tulipanovce malo znaju i domaći. A fascinantni su kada u svibnju procvjetaju prekrasnim velikim žuto-narančastim cvjetovima.
Kada su mi prvi puta pokazali ove oko deset centimetra velike cvjetove slične tulipanu (po čemu je stablo iz porodice magnolija i dobio i ime) i rekli da to raste 30 metara visoko na listopadnom drvetu, priznajem, nisam vjerovala. Ali istina je, i sami ih možete vidjeti, ako si date truda i od sredine svibnja obilazite tulipanovce, kako rastu u središnjem prostoru prve grabove aleje. Danas ih je pet (još prije dvije godine bilo ih je šest) i zaista su ogromni (neka vam orijentir bude tabla uz onaj izdvojeni, a nedaleko tzv. Marijine kupke, blizu Terase). Da bi na njihovim granama vidjeli cvjetove morate dobro gledati a više sreće vam može donijeti kiša i vjetar, kada otkinute cvjetove možete naći u podnožju stabla. Nažalost, tada su obično razbijeni i zamazani blatom, ali su svejedno prekrasni, začudno lijepi i na očigled egzotični.
Jedne je godine nevrijeme otrglo veliku granu, pa su članovi Foto film kluba Daruvar snimili dobre fotografije, koje su dospjele u novine. I što se desi? Nazove jedna naša sugrađanka s darom zapažanja, i kaže kako u Daruvaru rastu još dva tulipanovca i to baš u onom parkiću ispred bivšeg doma zdravlja, gdje svoje prostorije ima Foto klub.
Ta su stabla puno mlađa od onih u parku i očito u boljoj kondiciji, jer s njih cvjetove vjetar zaista rijetko uspije otkinuti. Tko ih je tamo posadio nismo uspjeli saznali, a ni kako, jer literatura kaže da sjeme tulipanovca teško klija - treba ga prije toga nekoliko dana držati u zamrzivaču. A prve cvjetove daje tek kada bude najmanje deset godina star.
Zato je možda bolje da to ni ne pokušavate, nego da samo uživate šećući našim kupališnim perivojem. Nemojte ninašto misliti, nego samo polagano stavljajte nogu ispred noge, dišite, ako je ljeto, slušajte ptičice kako pjevaju, ako je zima, tišinu koja se razlijeva između ogoljelih grana. Jednostavno dopustite svom mozgu da se resetira jer kupališni je park najljepši dio prirode u Daruvaru.
Veliku povijesnu galeriju pogledajte klikom na fotografiju na vrhu članka!