Župnik Ivan Popić: "Božić je jednostavan, ponizan. Grije srce i vraća povjerenje u ljudskost..."

Pretpostavljam da ste očekivali da ću ovo razmišljanje započeti nekim lijepim biblijskim citatom, ili molitvom, ili nekom lijepom vjerskom istinom, ipak svećenik sam, od mene se očekuje takav uvod…bum (opet je negdje opalila petarda). Htio bih s vama, dragi čitatelji (osobito oni koji ćete do kraja pročitati ovo promišljanje) malo zastati pred našom ljudskošću. Sve nas je duboko potresla tragedija koja se ljetos dogodila u Daruvaru; nezapamćeni zločin o kojemu su izvještavale medijske kuće diljem svijeta, ubijeni su oni koji su najranjivija skupina ljudi, naše bake, one bake koje su na svojim krilima držale svoju djecu, unučad, pjevušile im, pričale bajke i priče pred spavanje, pekle palačinke…bake uz koje je djetinjstvo bilo ljepše…i naš Damir, duša od čovjeka kako su ga nazivali prijatelji i poznanici, čovjek koji ne bi ni mrava zgazio. Nije prošlo dugo opet tragedija; stradava učiteljica koja je čitav svoj radni vijek služila najmanjima; svojim tijelom je pokušavala zaštiti najmanje, da im zločesti čovjek ne naudi; nije li tim činom i ona (p)ostala osobita majka svoj toj djeci u razredu? Stradava jedno dijete, maleno, nevino stvorenje koje nikad nikome nije naudilo, koje nije krivo ni za što.

Petarde i selfiji

S druge pak strane, dok se Crkva priprema za slavlje božićnog otajstva stoji advent. I to ne onaj crkveni advent nego advent okusa, mirisa, čarobni, advent, magični, bajkoviti, s finim jelima, kolačima, orašarima, tisućama lampica, sladunjavim pjesmicama, klizalištima, kuglicama, svjetlećim reklamama (vjerojatno sam već dojadio nabrajajući). Zanimljivo kako smo kao ljudi i to uspjeli uništiti; važno je kupiti skupu čokoladu (ne želim je reklamirati) i druge proizvode koji se nude, biti viđen, napraviti dobar selfie, objaviti ga na svim društvenim mrežama. Bum…(opet je negdje opalila petarda i jedna je kanta za smeće nastradala).

I kako uz sve ovo govoriti o Božiću? Uz šoping ludnicu i u našem lijepom malom gradiću gdje svi hrle u trgovine, nervozno trube po cesti, živčani su, nedostaje još jedan poklon, trebamo još jedan paket soka, grickalica, čokolade. Da slučajno ne bi Božić dočekali bez toga.

Sada bih trebao govoriti o Božiću no, kako reći nešto što neće zvučati previše učeno, teološki nerazumljivo, nešto što neće biti tipično svećeničko pametovanje. I opet, po ne znam koji puta, da se najveće stvari u životu (i u vjeri) uče od najmanjih. Bio sam ovih dana na jednoj vrtićkoj božićnoj priredbi. Očekivao sam da će dječica recitirati neke lijepe pjesmice, odglumiti neki lijepi igrokaz no, na moje iznenađenje (koje me ganulo do suza koje sam mora skrivati) dječica su na centar pozornice stavila prazne jaslice; djevojčice su bile odjevene u anđele, dječaci u pastire.

Povjerenje u ljudskost

Scena se odvijala vrlo jednostavno; pjevali su i imali određenu plesnu koreografiju no, zanimljivo je bilo to što se sve odvijalo u krug, oko praznih jaslica. Bili su sretni, veseli, nasmijani, majke su brisale suze, očevi pljeskali, vladala je neka posebna atmosfera (župnik je sa strane nijemo promatrao duboko ganut tom jednostavnošću i ljepotom). Pri kraju programa jedno je dijete u jaslice donijelo malenu bebu, a potom su svi sudionici te velike predstave okružili jaslice i spustili svoja nasmijana lica i svoja malena tijela i duboko se poklonila djetetu postavljenom u jaslice. Shvatio sam da je to Božić, a oni najmanji ga najbolje razumiju, razumiju ga toliko da mu se čitavim bićem klanjanju. Za mene je već toga popodneva bio Božić kojega mi ništa drugo nije moglo oduzeti, Božić čijim dijelom i ja želim biti, Božić koji je toliko jednostavan, ponizan, malen, a opet tako grije srce, budi nadu, ojačava vjeru, vraća povjerenje u ljudskost. U tom Božiću prepoznao sam i daruvarske bake koje su tragično stradale, našega dobroga Damira i njegove najmilije koji su neizmjerno zahvalni za dar njegova života ali i tužni zbog preranog rastanka. U tom Božiću prepoznao sam i učiteljicu iz Zagreba, nevino stradalo dijete i drugu ranjenu djecu. U tom Božiću prepoznao sam i svoju susjedu Mariju koja strepi uz svoga psića Viga, Irenu koja pokušava umiriti svoju „veliku psinu“ Saritu kako je od milja naziva, dok petarde odjekuju gradom ponekad kao da je ratno stanje.

Duboko Mu se pokloniti

I dok svijet i ljudi žure i jure naprijed možda je potrebno samo jedno, ono što su učinila dječica u vrtiću, poput moje najbolje prijateljice Leticije (ime joj znači radost) koja je na svojoj glavi nosila krunu u kojoj je bila sjajna zvijezda, doći pred jaslice i duboko se pokloniti, licem prema zemlji pred otajstvom malenoga Božića, zastati na trenutak, svrnuti svoj pogled na Božjega Sina jer tek u Njemu sve pronalazi smisao i jedino u Njemu možemo pronaći pravoga Boga i otkriti svoju ljudskost, onu pravu, nepatvorenu ljudskost koja će cijeniti veliki Božji dar, a to je život, život koji može biti lijep samo ako to želimo.

I kako kaže češka Vánoční pohádka koju su dječica u vrtiću pjevušila:

Poslušajte što se dogodilo u mjestu Betlemu.

Rodilo se djetešce u štalici na sijenu.

Majčica ga je nahranila i u jaslice položila.

Spavaj, snivaj moje djetešce

I sanjaj da je upravo na nebu betlemska zvijezda izišla.

Hej, ljudi…, Božić je! Ne zaboravimo…, neka vam je svima sretan i blagoslovljen.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!