Zdena, bio si zaštitni znak svoga rodnog grada, simbol bez kojeg taj grad više neće biti isti

- Ja kad ujutro idem u grad, prvo pregledam osmrtnice, da vidim da li je možda i moja tamo... govorio si uvijek kad bismo se sreli u gradu, a brk bi ti samo zaigrao iznad širokog osmijeha. Taj razgovor je uvijek bio tako notorno predvidiv, ali ti si ga uvijek vodio s takvim iskrenim oduševljenjem i s takvom radosnom nevinošću, da mi ga je uvijek bilo drago čuti, pa sam ga čak i poticao.

Nenadoknadiva šteta

Taj tvoj specifični smisao za humor, jedinstveni pristup šali, osebujni stil komunikacije bio je uostalom tvoj zaštitni znak, baš kao što si ti bio zaštitni znak svoga rodnog grada, simbol bez kojeg taj grad više neće biti isti. Više se nećemo susretati na trasi od Trga do Kineske četvrti, niti na sportskim borilištima i to je nenadoknadiva šteta. Izgubio si presudnu životnu utakmicu u kojoj si se, eto, da se poslužim tvojim karakterističnim sportskim žargonom, namjerio na za nijansu uigranijeg protivnika...

Vječni honorarani suradnik

Zdenka Čalapu svi znaju kao novinara, specijalno sportskog novinara, iako nije imao formalnu žurnalističku naobrazbu i nikad nije bio zaposlen u medijima, uostalom, nije imao ni ambiciju da radi više od onoga što je tako dobro radio – da sustavno prati sva sportska zbivanja, marljivo prikuplja rezultate sportskih dvoboja i prenosi ih općinstvu. Uvijek je bio samo honorarni suradnik, a tri je desetljeća dopisivao za dva velika nacionalna dnevnika – Sportske novosti i Večernji list.

Za Radio Daruvar radio je puno više i puno duže – preko 35 godina, a kada je u službenim izvješćima spomenut prvi put kao vrijedni vanjski suradnik – bilo je to 1970. godine – imao je tek sedamnaest, još dakle nije bio ni punoljetan. Mnogo je godina surađivao i s češkim tjednikom Jednota, gdje je uz sportske rezultate objavljivao i zanimljivosti iz gradske svakodnevice. Svoje je vijesti u redakciju donosio napisane rukom na trgovačkom papiru, kao posljednji Mohikanac dobrog starog pera i papira, a kada ga je neumitni napredak natjerao da svlada pisanje na računalu i slanje elektroničkom poštom, po4eli smo se i rjeđe viđati.

Gradska ikona

Zdenko se rodio u Donjem Daruvaru 24. veljače 1953. i čitav je život proveo tu, postavši tijekom vremena prava gradska ikona, simbol ljubavi prema svom gradu. U tvornici pumpi i armatura MPD nakupio je dva desetljeća radnog staža, a kada je otišao u mirovinu sve je svoje vrijeme i svu energiju uložio u praćenje sportskih zbivanja. I u vatrogasne aktivnosti. U MPD-u je 1978. godine bio jedan od osnivača dobrovoljnog vatrogasnog društva i njegov prvi zapovjednik. Kroz život je zaslužio mnoga priznanja, kako vatrogasne organizacije, tako sportskih institucija i društvene zajednice.

Rasni sportski novinar

Uz sve to uspijevao je biti i revni predsjednik zbora stanara ili kućnog savjeta, i predsjednik Streljačkog kluba, te uzorni suprug, otac i djed. Supruga Dragica i kćeri Danijela i Magdalena na velikom su gubitku, da i ne govorimo o unucima Teni, Loreni, Nini, Ratku, Milani i Pavlu, jer nemoguće je zaboraviti ponos kojim nam je Zdenko objavljivao kako je ponovno postao djed.

Daruvarska nebeska redakcija još davno je brojčano nadmašila onu zemaljsku i stalno se dodatno kadrovski ekipira, a evo joj sada nove akvizicije, kojoj će se tamo gore svakako jako obradovati jer takvog rasnog sportskog novinara u svojim redovima još nemaju, jednako kao što smo se mi ovdje ražalostili jer takvog rasnog sportskog novinara više nikad nećemo imati.

Blaženi osmijeh

Putuj Zdena među oblake i neka ti na tvom putu bude mirno i spokojno, putuj, prijatelju, i zauzmi svoje zasluženo mjesto među daruvarskim sportskim doajenima, a ovdje budi siguran da će te svi, ama baš svi, dugo i dobro pamtiti.

Mnogi će te pamtiti po tvojim sportskim emisijama i člancima, pa i po simpatičnim lapsusima, netko opet po strogoj vatrogasnoj uniformi, po fotoaparatu koji neizostavno visi s tvog ramena, po načinu na koji si se hvalio sa svojih šestero unuka, jedinstvenoj lakoći kojom si pričao o svojim bolestima i hrabrosti s kojom si se s njima nosio, pamtit će te možda i, zašto ne, kao nenadmašnog kavopiju s petnaest ispijenih šalica dnevno, ili kao čovjeka koji je najviše puta prestajao pušiti, ili po nečemu drugom ili trećem, jer bilo je toga..., a ja, ja ću te pamtiti po kome kako ti zaigra brk iznad blaženog osmijeha, kad poentiraš kakvom zgodnom doskočicom, pa čak i onom pomalo izlizanom od upotrebe, kad kažeš: Ja kad ujutro idem u grad, prvo pregledam osmrtnice, da vidim da li je možda i moja tamo...