Da, zaštitari u školama nisu pravo rješenje. No, imamo li snage promijeniti se?
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Nakon tragedije u OŠ Prečko, mnogi su osjetili potrebu objaviti nešto sućutno na društvenim mrežama pa je tako, između ostalih, posvetu ubijenom učeniku, ranjenima te vremenu koje više ne postoji objavio i Joško Lokas, svima poznato lice s TV ekrana.
“Bila je to moja osnovna škola, bio je to moj kvart. Bilo je to bezbrižno odrastanje kakvo jedino i treba biti. U mislima s obiteljima stradalih. 20. 12. 2024.”
Na kraju objave stajala je i ilustracija slomljenog srca.
I doista, ako ćemo se mi nešto stariji vratiti u djetinjstvo, uz sve moguće incidente koje smo kao djeca svi povremeno radili, bilo je to doista bezbrižno odrastanje. U školi ili izvan nje eventualno se mogla dogoditi neka vršnjačka tučnjava i to bi bilo to što se nasilja tiče. Tučnjava je uvijek bilo i bit će, ma koliko god svi bili protiv nasilja. Tada su uglavnom kratko trajale i nisu bile brutalne.
Recimo, u naše vrijeme, nije bilo cipelarenja. Kada netko padne - gotovo je.
A danas je cipelarenje i iživljavanje, koliko vidimo, hit. Trending, što bi se reklo.
Jer nešto se u međuvremenu gadno promijenilo.
Uznemireni nastavnici
Jednom sam razgovarao s jednim nastavnikom, bilo je to baš pred kraj školske godine, u vrijeme povećanih napetosti zbog zaključivanja ocjena. I nimalo lijepo nije pričao o tom razdoblju. U glasu mu se osjetila uznemirenost, lice mu je tijekom razgovora intenzivno radilo grimase i tako pojačavalo težinu izgovorenih riječi.
Imaju, kaže, problem s djecom jer su prilično neposlušna, dekoncentrirana i tankih živaca. Kaže i da imaju problem s roditeljima više nego ikad prije jer su postali pretjerano zaštitnički postavljeni i često traže da se škola prilagodi karakteru njihova djeteta, a ne da se dijete uči obavezama, odgovornosti, zajedništvu i poštovanju.
I tako, da rezimiramo, sada imamo učenike tankih živaca, roditelje tankih živaca i na kraju, naravno, učiteljice i učitelje sa sve tanjim živcima.
Imamo i političare gdje pojedini zbog samopromocije siju razdor u javnom prostoru, napadaju kao bijesni psi i etiketiraju, a ne razmišljaju kako se njihove riječi prelijevaju na druge, na društvo.
I to je nekako postalo kao normalno.
Adventski apsurd
Imamo sjever i jug, imamo lijeve i desne, imamo izdajnike i one koji ih izdaju i prokazuju samo da bi se dokazali, imamo bogate i siromašne, a u skladu s vremenom dobili smo i famozne Dubai fritule s kojima je u paketu morao doći i extra nedostatak empatije. Pa je tako jedan od organizatora Adventa u Zagrebu onako lijepo kršćanski, svega nekoliko dana uoči Božića, mrtav hladan putem nacionalne televizije poručio narodu da je zagrebački Advent za one koji su malo bogatiji, a da ovi siromašniji ne trebaju tu dolaziti nego ići u manje gradove. Tamo gdje se prodaju fritule bez Dubaija, one obične, umočene u neku jeftinu, istopljenu čokoladu.
I to je nekako postalo kao normalno.
Imali smo i za Staru godinu čovjeka koji je u mjestu nedaleko od Zagreba pucao po ulici pa usput propucao jednu obiteljsku kuću. Metak se, simbolično, zabio u ukrasnu kuglicu koja je visjela na boru. Doslovno razbijanje idile.
I to je nekako postalo kao normalno.
Imamo i ministra koji ljudima koji se žale na cijene kruha, elementarne namirnice, poručuje da ga sami peku ako im je skup kao što je supruga tadašnjeg premijera 2014. godine sugrađanima poručila. “Režite crni kruh na tanje šnite ako vam je skup”.
I to je nekako postalo kao normalno.
Imamo i radnike iz Nepala i Indije jer su ih doveli poslodavci koji ne mogu više pronaći radnu snagu u Hrvatskoj jer je radna snaga iz Hrvatske otišla tamo gdje se više cijeni njihov rad. Jer su u svojoj domovini od poslodavaca prečesto čuli rečenicu: “Ako nećeš ti, ima tko hoće...” Pa se dogodilo da više nema onoga “tko hoće”. Pa su morali početi uvoziti radnu snagu.
I sad se te Nepalce i Indijce, koje poslodavci redom hvale kao dobre radnike, ni krive ni dužne svako malu prebija, a batina dobiju uglavnom od klinca izbrijanih glava pred kojima vjerojatno stoji nikakva budućnost.
I to je nekako postalo kao normalno.
Imamo i nasilje preko društvenih mreža zbog kojeg su neka djeca prošla kroz depresiju, a neka čak i podignula ruku na sebe. Imamo i mobitele i konzole za koje svi govore da ih djeci treba maksimalno reducirati jer pri pretjeranom korištenju dokazano loše utječu na njihov razvoj, ali mi roditelji im te gadgete često gurnemo pod njušku jer nam je tako najlakše dobiti mir i vrijeme. A mira i vremena najčešće nemamo jer živimo tako kako živimo.
I to je nekako postalo kao normalno.
Imamo i muževe koji tuku svoje supruge i najčešće prolaze nekažnjeno ili s nekim smiješnim kaznama. Imamo, na žalost, i one koji ih ubijaju i koji smatraju da je njihovo pravo da ubiju vlastitu ženu.
Je li to normalno?
Imamo i djelatnike Hitne pomoći koje prebijaju dok na intervencijama spašavaju nečiji život. Imamo i vatrogasce koji dobivaju batina dok gase požar, spašavaju nečiju imovinu ili izvlače unesrećene iz smrskanih automobila.
Je li to normalno?
Imamo i ljude koji su “dali sve za Hrvatsku” iako je svima jasno da su više uzeli. Imamo i situaciju u kojoj je policajka koja radi svoj posao “nakaza”, a ona koja to histerično urla - “ugledna”.
Je li to normalno?
Imamo i predsjednika koji ne radi gotovo pa ništa osim što svako malo napadne premijera što je djetinji sukob koji traje otkad su se obojica davno i gotovo golobradi našli u diplomatskoj školi. I ta “školska svađa” i danas traje.
Je li to normalno?
A predsjednik u drugom krugu kampanje ima protukandidata koji je u anketi dobio manje glasova od onih koji su odlučili da “neće izaći na izbore”.
Što je lako moguće svjetski raritet.
Imamo i mafijaše koji se ne smiju nazvati mafijašima jer će vas oni tužiti, a pravosudni aparat će presuditi u njihovu korist, a na vašu štetu. I to po zakonu.
Imamo mi, jasno vam je već, svega i svačega, ali moramo se vratiti na onome što je najvažnije, onome što kao da smo malo zaboravili - imamo i djecu koja trebaju normalno okruženje za odrastanje ako želimo imati zdravo društvo.
A sigurno ga svi želimo.
Masakr u školi u Beogradu nas je šokirao, a nakon njega i brojne najave učenika s lošim ocjenama iz škola po cijeloj Hrvatskoj da će učiniti isto. Onda se dogodila i OŠ Prečko i svi smo zanijemili. Ne treba biti previše pametan da se zaključi kako postoje izgledi da netko tako nešto ponovno pokuša napraviti. Nekakva smjena onoga tko je pogrešno postupio neće riješiti problem jer on je puno dublji, složeniji i da se ne lažemo - iznimno težak za riješiti.
Ali nije nerješiv.
Sigurnosne mjere
Zaključavanje škola, najave posjeta školi, zaštitari na ulazima... Sve su to u ovom trenutku nužne sigurnosne mjere koje mogu spriječiti potencijalno krvoproliće, ali one ni u kojem slučaju nisu rješenje.
Jer, da se ne lažemo, to je kao da smo preko puta jednog rova iskupali drugi i postavili svoje oružje. A ako ovako nastavimo, za koju godinu bismo mogli imati zaštitare ispred vrtića i dječjih igraonica, a na trgove i u javne prostore moći ćemo ući tek kad prođemo detektor metala.
Je li tako izgleda društvo u kojem želimo živjeti i podizati djecu?
Naravno da ne.
To samo znači da smo se, možda i nesvjesno, kao društvo pomirili s time da idemo u pogrešnom smjeru. Ali krajnje je vrijeme je da svi mi: i roditelji i djeca i učitelji i političari (i lijevi i desni) južnjaci i sjevernjaci, radnici i poslodavci, ugostitelji i gosti, živčani i smireni, frustrirani i spokojni, mali i veliki te debeli i mršavi, dakle da se svi mi koji činimo ovu državu pogledamo i kažemo: “Dosta je! Želimo graditi normalnije i zdravije društvo”. A gradnja takvog društva kreće od svih nas, od izbora naših postupaka i načina života u kojem za druge imamo više, a ne manje razumijevanja. Više, a ne manje pažnje. Više, a ne manje tolerancije.
Više ljubavi.
Ako bismo to uspjeli, onda bismo mogli stvoriti priliku da dođemo do trenutka u kojem bi škole ponovno bile otvorenih vrata i bez zaštitara - i kao takve sigurne za djecu i nastavnike. Bez “security” uniformi i ključa u bravi.
Ili da parafraziramo Joška Lokasa s početka teksta, da našoj djeci osiguramo bezbrižno odrastanje kakvo jedino i treba biti.
To bi trebala biti dužnost i odgovornost baš svih nas.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!