Tempirana bomba u centru grada i ljudi koji ne žele napustiti zgradu koja ih svaki tren može ubiti
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U neposrednoj blizini daruvarskog autobusnog i željezničkog kolodvora, svega nekoliko stotina metara od najužeg centra grada, blatnjavi makadam vodi prema staroj zgradi bivšeg Javora. Dio je to davno ugaslog tvorničkog kompleksa u kojem se nekad davno kalilo staklo.
Ciglene zgrade građene starim, britanskim industrijskim stilom, dok su nekoć bile dio moćnog pogona, tamo su stajale na ponos gradu. No, tvornica se davno ugasila, a u jednoj od tih zgrada, svoj dom su pronašli braća Boris i Nedjeljko Đurđević te jedna starija gospođa. Potres je, čuli smo, uništio nekoliko dimnjaka na krovu, ali kada smo došli tamo, vidjeli smo da je zapravo nezamislivo gora. I teško rješiva.
Braća Đurđević slabijeg su imovinskog stanja i po statistici bi ušli u krug onih koji žive u siromaštvu. Nedjeljko radi, kosi travu na daruvarskim javnim površinama, a Borisa su nedavno pokosile bolesti pa više ne može ići u nadnicu zaraditi novac za život. Operirao je gušteraču, ima bubrežni kamenac i izrazito je mršav. Kilograme je izgubio zbog bolesti.
Zgrada se izdužila u smjeru sjever-jug. Nedjeljkov stan nalazi se sa zapadne strane zgrade. Na samom dnu drvenih ulaznih vrata plavom bojom, velikim slovima i nesigurnim rukopisom netko je napisao: "Sretan Božić!". Maleni je to prostor s dvije sobe. U "dnevnom boravku" se nalazi malena peć na drva. Krevet je naslonjen uz duži zid, a na starom regalu, koji izgleda poput nekog vremeplova, svoje su mjesto našla tri kasetofona, kasete, prastari radio prijamnik te uokvirene fotografije iz nešto mlađih i sretnijih dana.
Sa zida nas gledaju dvije Djevice Marije. Jedna drži malenog Isusa na naslovnici kalendara iz 2018. godine, a druga drži malenog Isusa izvezena na staroj tapiseriji. S jednog oronulog zida na drugi pruža se konopac čiji je kraj pričvršćen tik pokraj glave Djevice Marije. Na njemu je nekoliko štipaljki. Tu Nedjeljko suši robu. Gore, na zidu, zijeva prijeteća, oveća pukotina nastala nakon potresa.
Druga soba nema vrata, odvojena je improviziranim zastorom. U stanu je i mala kuhinjica.
Pitam Nedjeljka ne baš pretjerano pametno pitanje - kako mu je tu?
- Dobro je, nemam se što žaliti. Zapravo, bilo je dobro do potresa. A sad je samo pitanje kad će mi se sve ovo srušiti na glavu. Brat je dobio kuću od grada, tamo u Vrbovcu, njemu je potres puno više uništio stan - govori mi Nedjeljko i zove me da se popnemo na kat kako bi pokazao štetu u gornjim prostorijama. Na katu već neko vrijeme nitko ne živi.
Penjemo se vanjskim betonskim stepenicama koje su također u potpunom raspadu.
- Hodaj polako, vidiš da su stepenice raspadnute. I one mogu svaki tren propasti - upozorava me Nedjeljko. Dok sam se penjao, gledao sam dolje što u njih, a što od silnih rupa i kroz njih od silnih rupa i pitao se hoće li izdržati mojih 120 kilograma.
Ušli smo na kat. Prizor je, bez pretjerivanja, jeziv. Popucali zidovi, raspadnuti stropovi, crjepova malo ima, malo nema, dimnjaci izgledaju svakako samo ne stabilno.
- Vidi onaj dimnjak tamo - pokazuje Nedjeljko - drži se k'o zadnji babin zub!
Točno negdje na sredini podužeg hodnika ogromna je rupa. Široka je kao cijeli hodnik, a dugačka i više od dva metra. Poviše nje vise puknute nosive krovne grede. Ožiljci od potresa.
- Ispod te rupe je Borisov stan. Ludom srećom mu se sve to nije srušilo na glavu - govori Nedjeljko dok stoji više u jednoj napuštenoj sobi nego na hodniku. Boji se da ne propadne. Približavam se rupi kako bih je snimio, a Nedjeljko vikne:
- Ej, ej, stani! Nemoj dalje, što ti je, propast ćeš!
Pogledam ga i vidim da i dalje s nogama stoji u sobi, a glavom proviruje u hodnik. Opet se sjetim svojih 120 kilograma i stanem. Sav taj materijal kojeg više nema urušio se u Borisov stan. Doslovno je mogao poginuti da je u tom trenutku stajao na pogrešnom mjestu. Nakon nekoliko minuta vraćamo se nazad po trulim vanjskim stepenicama. Ponovno, dok se spuštamo, gledam pukotine na njima kroz koje se vidi zemlja na tlu.
- Dođi vidjeti gdje mi je brat živio - govori Nedjeljko usput i pokazuje rukom na drugu stranu zgrade.
Brat Boris, u Daruvaru i šire poznatiji kao Jackson jer je nekoć znao savršeno oponašati ples pokojnog kralja popa Michaela Jacksona, živio je mirno u stanu na istočnoj strani zgrade sve dok se nije dogodio taj razorni potres. Ogroman komad stropa od podrhtavanja se urušio na pod Jacksonove sobe, a krovne nosive grede zlokobno su ostale visjeti u zraku okrenute prema dolje. Da ih bilo koji laik vidi, znao bi da je pitanje trenutka kada će i one pasti. Još neko vrijeme spavao je u tako urušenom stanu sve dok mu Grad nije pronašao zamjenski smještaj u kući u Vrbovcu i zapravo ga evakuirao.
Stojim s Nedjeljkom ispred ulaza u Jacksonov stan. Ne možemo ući u jer je zaključan, a brat nema ključ. S lijeve strane ulaznih vrata, odmah pokraj zvonca, stoji nalijepljena velika Minnie Mouse, napirlitana u onom svom rozom kompletiću na bijele točkice. Razvukla je osmijeh i stisnula dlan o dlan baš kao da svakome tko se nađe pred vratima želi dobrodošlicu. Po jednom prozoru s vanjske strane penje se Djed Božićnjak. Ostao je tu visjeti i nakon blagdana, nema ga više tko skinuti. S drugog prozora visi lutka klauna i u ovoj situaciji djeluje nekako prilično bizarno.
Jacksonova susjeda, čiji je stan udaljen tek desetak metara od njegovih ulaznih vrata, kupila je taj stan sada već davne 1988. godine kada se iz Zagreba preselila u Daruvar. Tada joj se ta investicija činila kao odlična prilika. Cijena je bila povoljna, a lokacija sjajna. Na dohvat ruke bili su joj autobusni i željeznički kolodvor te Dom zdravlja i trgovina. Tada nije ni mogla pretpostaviti koliko se prevarila u procjeni i da će njezin stan u centru Daruvara nekoliko desetljeća kasnije biti potpuno bezvrijedan.
Da stvar bude teža, cijelo to vrijeme s Borisom i Nedjeljkom vodila je katkad tihi, a katkad glasni rat. Ona ih optužuje da su joj krali crijep, da su joj krali i drva. Nedjeljko samo odmahuje glavom i govori: "Tu priču slušam već godinama... A što da joj ja kažem... Mogu vam odmah sada reći za što će nas sve optužiti, sve već znam napamet", govori Nedjeljko dok sliježe ramenima i koluta očima.
Petrinjski potres ovom je trojcu preokrenuo živote. I Nedjeljko i Boris i gospođa koja nas je zamolila da je ne imenujemo i ne fotografiramo tražili su od Grada da im se omogući zamjenski smještaj jer je ovaj doista opasan po život.
Grad je prvo poslao radnike da pogledaju mogu li se oštećenja sanirati, ali oni su se vrlo brzo vratili i rekli da se tamo nema više što popravljati nego da zgradu treba što prije srušiti da se sama ne bi urušila.
Gradonačelnik Damir Lneniček tada je, zajedno s partnerima, odlučio da im se pronađe zamjenski smještaj.
- Zgrada je u izrazito lošem stanju. Borisu i Nedjeljku Đurđeviću pronašli smo smještaj u jednoj kući dva kilometra od centra grada. U nju je Boris prije nekih tjedan dana uselio, ali Nedjeljko je odbio jer ne želi živjeti s bratom u istoj kući. U istom ruševnom objektu živi i još jedna starija gospođa. Njoj smo na korištenje ponudili stan od nekih 40 četvornih metara u, ali ona je odbila našu ponudu. Naime, stan u kojem je sad u tom ruševnom objektu njezino je privatno vlasništvo i traži od Grada stambeni prostor veće kvadrature od onoga što smo joj ponudili. No, njezin zahtjev nije realan jer, objektivno, stan u kojem je sad zbog stanja zgrade ne vrijedi zapravo ništa i Grad joj ne može dati stan velike kvadrature. Svakako bismo htjeli na neki način zbrinuti te ljude jer ne želimo imati nikoga na duši, ali na žalost, ne ide to tako lako - rekao nam je gradonačelnik Damir Lneniček.
Zaputili smo se do kuće koju je Boris Đurđević Jackson dobio na korištenje. Kuća je stara, ciglena, smještena tik uz cestu. Kod njega je dimnjačar, čisti mu staru peć za kuhanje na drva. Jako je hladno u kući.
- Evo, Lešković mi je poslao čovjeka da mi očisti peć, nije nešto s njom bilo dobro, još je rekao svom čovjeku da mi ništa ne naplati. Vidiš, Daruvar je pun dobrih ljudi - priča mi Jackson dok se smještamo u kuhinjici.
Započinje priču o potresu i vidi se na njemu da ga ne može tako lako izbaciti iz glave.
- Još uvijek mi nije svejedno kad se sjetim. Jeste vidjeli onu veliku rupu? Jeste? E, to je meni moglo pasti na glavu, to sve što se odvalilo od gore i palo. U velikom sam bio strahu dok sam još nekoliko dana spavao tamo. Ležim, a iznad mene ta rupetina, vidim grede kako vise i onu trstiku što je izvirila iz žbuke. Ležim tako, gledam gore i mislim se hoće li mi večeras sve to pasti na glavu? Hoću li ujutro biti živ? - priča nam Jackson dok sjedimo u njegovom novom domu. Podiže se sa stolice, ubacuje drvo u peć i priča kako će se sada, kada ju je dimnjačar popravio, kuća brzo zagrijati.
Upozoravam ga da su mu ulazna vrata od kuće ostala otvorena i da će je tako teško zagrijati.
- Ma nema veze - kaže mi i pokazuje na zatvorena kuhinjska ulazna vrata.
- Kako je u novoj kući? - pitam ga.
- Ej, super! Prezadovoljan sam. Ne mogu se dovoljno zahvaliti gradonačelniku... Pa ti ni ne znaš kako je on dobar čovjek. Hoćeš li ti meni vjerovati ako ti kažem da me je gradonačelnik, kada sam imao operaciju, svake subote posjećivao u bolnici? Ej, prijatelju, mene svake subote dolazi obići gradonačelnik!? Jako dobar čovjek! Donio bi mi on i banana i sokova. Ja bih mu se zahvalio, ali što mi je to vrijedilo kada nisam mogao ništa od toga jesti nakon operacije - prisjeća se Jackson i tužno sliježe ramenima.
Plan Grada bio je da se u toj staroj kući smjeste i Boris i Nedjeljko. No, takav plan Nedjeljku iz nekog razloga ne odgovara pa još uvijek živi u poluurušenoj zgradi. Kada sam Nedjeljka pitao zašto s bratom nije otišao u kuću koja jest stara, ali ipak sigurna za život, nije dao baš konkretan odgovor.
Boris također kaže kako nije siguran zašto brat ne želi živjeti s njim u kući.
- Ja sam mu rekao da dođe, ali on kaže da tamo ima namještaja koji ovdje ne može stati. Što se mene tiče, uvijek može doći tu. Volio bih da dođe barem prespavati, bojim se da se ono ne sruši na njega. Znam kako je mene bio strah spavati tamo...
O Jacksonu sam i prije slušao priče kako je jako uredan. I u ovoj kući u kojoj sada živi vidi se da je to istina. Iako je u kući svaki dio namještaja star najmanje 50-ak godina, a vjerojatno i više, sve je lijepo posloženo, nema nereda, nema mrvica, nema prljavštine.
- Kako ti je u ovoj kući? - pitam ga.
- Super! Baš sam zadovoljan! Ovdje mirno spavam. Jedino nemam tuš pa se kupam u koritu. Nije mi to neki problem. Ugrijem vodu na peći pa se okupam u koritu. Nadam se da ću s vremenom uspjeti nekako napraviti i tuš. Možda mi netko i pomogne oko toga. Imam bojler, ali ga treba postaviti na zid - priča nam i dodaje kako kuća ima dvije sobe. U jednoj bi, kaže, moj brat mogao slobodno spavati.
Problem sa starom zgradom bivšeg Javora je teško rješiv, a istovremeno potencijalno opasan po najmanje dva života. Konstrukcija zgrade je trula i dobro načeta potresom, a dva stanara, svaki iz svojih razloga ne žele izaći iz nje.
S druge strane, Grad Daruvar nije vlasnik zgrade pa s njom ne može ništa raditi pa tako ni srušiti je što je jedino logično rješenje. U katastru se zgrada vodi kao društveno vlasništvo, odnosno pripada Republici Hrvatskoj, a četiri stana su u privatnom vlasništvu. Republika Hrvatska se zapravo godinama ne skrbi o svom vlasništvu, a privatnu imovinu se ne smije rušiti bez odobrenja vlasnika.
A zgrada svakim danom prijeti mogućim urušavanjem, a ako se to dogodi, u neposrednoj životnoj opasnosti su i dva preostala stanara kao i eventualni slučajni prolaznici koji bi se, ne daj Bože, u tom kobnom trenutku tu mogli zateći.
Ukratko, u centru grada nalazi se tempirana bomba, a s opasnom zgradom se ne može ništa napraviti.
- Taj objekt je u tako lošem stanju da bi ga sigurno trebalo srušiti, ali Grad to ne može napraviti jer mi nismo vlasnici objekta. Jedino možemo pokušati izmjestiti gospođu i gospodina Nedjeljka Đurđevića zbog njihove sigurnosti, a objekt zatim ograditi i označiti opasnim kako ljudi ne bi ulazili u njega i nadati se da će uskoro biti srušen - izjavio je gradonačelnik Lneniček.