Sva neviđena lica i nepoznati život dožupanice Marije Jungić

Novi župan Bjelovarsko-bilogorske županije Marko Marušić često je u medijima i ljudi su već pomalo naviknuli na novo lice. No, uz njega je i jedna žena koja, osim što mu je desna ruka, ima osebujan životopis. No, zamjenica župana Bjelovarsko-bilogorske županije iza sebe, osim političke karijere, ima život koji je kao dijete počela u ne baš imućnom okruženju. Ovo je njezina dosad neispričana priča.

Proteklo je stotinjak dana kako ste stupili na novu dužnost, onu zamjenice župana BBŽ. Kako ste? Jeste li uhvatili, kako Dalmatinci vole reći, „đir“? Je li početak obavljanja novog posla bio stresan?

- Mogu reći da lovim konce. Osobno sam zadovoljna dosad ostvarenim. Možda se prema van ne vidi puno, ali ima dosta stvari kojima smo se dosad već pozabavili. 

Kako su Vas dočekali ostali zaposlenici Bjelovarsko-bilogorske županije? Znamo kako se promijenila garnitura vlasti. Osjećate li se dobrodošlo na novom poslu? 

- Većinu zaposlenika poznajem otprije, s jednim dijelom sam nekoliko godina i radila. Svi su nas dobro prihvatili, pa se osjećam veoma ugodno na novom radnom mjestu. Evo jedne sitnice koju mi je šapnula jedna od spremačica; odala mi je kako su svi zadovoljni jer je atmosfera puno ugodnija. Ako smo mi tome doprinijeli, jako sam zadovoljna i ponosna. Jer, kada ti u sebi nosiš pozitivnu vibraciju prema ljudima, onda ju dobivaš i nazad. To je moj životni moto i ne bojim se ljudi, ne bojim se rada. Zato uopće nismo imali grč kada smo stupali na dužnost. Zapravo, ja sam s jednako toliko volje i optimizma ušla i u izbore. Dugo sam godina politički aktivna i vrlo brzo nakon spoznaje kako smo Marko i ja kandidati, bila sam uvjerena kako ćemo pobijediti. Došli smo do trenutka kada se ljudima puno toga nije sviđalo u prijašnjoj garnituri vlasti i mi smo jednostavno prema javnosti počeli komunicirati način na koji bismo mi radili. Možda je ta poruka u nekom trenutku bila negativna, ali ona je bila nužna. Marko i ja uistinu imamo poštene namjere i ponosna sam što su ljudi to prepoznali. Želim ljudima pokazati kako politika nije nešto loše, jer neki je na taj način percipiraju. Nije politika loša nego pojedinci koji su je inkriminirali i iskoristili za vlastite ambicije. Baš suprotno, politika je nešto čime možeš postići toliko dobrih stvari i zato se želim, uz pomoć svojih ljudi u koje imam povjerenje, založiti za ovaj divan kraj iz kojega potječemo. Ne smijemo dignuti ruke... Uvijek mlade potičem – idite i bavite se politikom, zahtijevajte, pitajte, tražite odgovore na svoja pitanja.

Dožupanica Marija Jungić sa županom Markom Marušićem, te državnim tajnikom Velimirom Žuncem i načelnikom Sirača igorom Supanom/Foto: Privatni album

Mislite li da je došlo vrijeme za smjenu generacija u politici, kao što se to često isticalo tokom kampanje?

- Uvijek me smetalo što mladi nisu dovoljno zainteresirani za politiku i mislim da je sada došlo vrijeme da ih te teme počinju više intrigirati. No, mislim da je važna podjednaka zastupljenost mladih i iskusnih političara. Evo, zgodan primjer je da se ja stvarno ne plašim nijednog problema na kojeg naiđem jer sam sigurna da će se pronaći način za riješiti ga. Svaki je problem na neki način rješiv. A do takvog razmišljanja može nas dovesti jedino iskustvo.

Šira javnost vas poznaje kao dugogodišnju zaposlenicu grubišnopoljske Gradske uprave, zatim kao predstojnicu Ureda državne uprave Bjelovarsko-bilogorske županije i sada kao zamjenicu župana. No, kada biste se ukratko trebali predstaviti nekome tko vas uopće ne poznaje, što biste mu rekli o sebi?

- Nedavno me zaposlenica jednog lokalnog radija opisala kao jednostavnu i susretljivu osobu. Za sebe mogu reći da volim ljude, volim komunicirati i družiti se s ljudima, a u profesionalnom smislu cijenim savjesnost i odgovornost. I sama se trudim tako funkcionirati. Opisuju me često kao „radnika“ i moram priznati da mi je to uvijek drago čuti zato što mislim da svi imamo poziv da doprinosimo zajednici, da budemo aktivni i stoga me to baš veseli. Teško mi je izdvojiti koje dosadašnje radno mjesto mi je bilo najdraže. Ponosna sam što su ljudi prepoznali Markove i moje kvalitete i što su nam iskazali povjerenje. Posao u Uredu državne uprave bilo je razdoblje u kojem sam se osobno mogla uvjeriti da mogu upravljati jednim kolektivom. Stvorila sam kvalitetne temelje i na nešto drugačiji način organizirala rad, no nikako ne mogu ne istaknuti dugogodišnji rad u grubišnopoljskoj Gradskoj upravi. Toliko sam toga dala od sebe na tom poslu što me iznimno veseli.

Kako ste zapravo i kada počeli raditi u grubišnopoljskoj Gradskoj upravi?

- Prvi put sam započela raditi u sklopu javnih radova i to je bilo nakon završene više škole. Tada sam imala 21, 22 godine i tijekom ta odrađena tri mjeseca sam pokazala interes i dokazala da imam volje. Stoga bih preporučila mladima da iskoriste priliku staža ili pripravništva kako bi ih poslodavci prepoznali kao dobre radnike. Ja sam u ta tri mjeseca dala svima do znanja da sam pouzdana, da imam volje i želje raditi. Ponovno sam u Gradskoj upravi počela raditi nakon nekoliko godina kao vježbenica, dobila sam pripravništvo, a kasnije sam postala pročelnica.

S gradonačelnikom Zlatkom Mađeruhom s kojim je dugi niz godina radila/Foto: Privatni album

Oduvijek radite s ljudima, u neposrednoj ste komunikaciji često s onima koji od vas traže neku vrstu pomoći. Je li to ponekad iscrpljujuće?

- Volim reći da je temelj dobre komunikacije slušanje, zato se trudim za svakoga odvojiti vrijeme. I sad u Županiji dosta komuniciram sa zaposlenicima, ravnateljima i kolegama u drugim institucijama, jer samo tako mogu saznati koji su to problemi koji opterećuju sustav, te pronaći adekvatna rješenja i poboljšanja u radnim procesima. Oni koji ne znaju slušati, teško mogu donijeti kvalitetnu odluku. Pitali su me nedavno što ću prvo napraviti na poslu. Poboljšati odnose s ljudima, ne možeš surađivati bez komunikacije sa suradnicima.

Za što biste rekli da je vaše najveće dosadašnje životno postignuće? Je li to posao koji trenutno obavljate ili nešto drugo?

- Posao je važna životna stvar, ali nikad ne može biti najvažnije životno postignuće. Pravim životnim vrijednostima i svojim osobnim postignućem smatram svoju obitelj, supruga i naše troje djece. U njima pronalazim svoju sigurnost, stabilnost i snagu za sve životne izazove. Dužnost zamjenice župana koju trenutno obavljam može se smatrati mojim najvećim poslovnim postignućem. Dužnost je veoma odgovorna i zahtjevna. Međutim, jednako sam ponosna i na dužnost predstojnice Ureda državne uprave u BBŽ koju sam kvalitetno obavljala nešto više od dvije godine. Posao u grubišnopoljskoj Gradskoj upravi također sam obavljala jednakim žarom.

Kako usklađujete posao i privatni život? Je li naporno biti majka troje djece, supruga i dožupanica? Stignete li djeci pomagati oko domaćih zadaća, voziti ih na izvanškolske aktivnosti, ići na obiteljske proslave?

- Usklađivanje poslovnog i privatnog života uvijek je izazov, ali žene to znaju uspješno koordinirati tako da se ne smatram posebnom u odnosu na ostale žene koje uspješno brinu o djeci i kvalitetno obavljaju svoj posao. Nažalost, za obitelj ne uspijevam odvojiti vremena koliko bih željela, ali se trudim vrijeme koje imam za obitelj iskoristiti kvalitetno. Moja djeca su već veća pa često pomažu jedan drugom, naprimjer sin vodi sestre na bazen ili na radionice. Ponekad nešto znaju i skuhati, na što sam ponosna.

S kćerkom u igri/Foto: Privatni album

Kako vam se zovu djeca i koliko vas ukupno ima u kućanstvu?

- Antonio ima 18 godina, on je maturant, Lucija ima 13 godina i Helena osam. Mi smo jedna mala, složna, povezana, aktivna obitelj i jako volimo zajedno provoditi vrijeme. Dolazak trećeg djeteta značajno je obogatio našu obitelj i jako smo sretni što ju imamo, sve nas je dvostruko više povezala. Nakon njezinog dolaska suprug i ja smo postali svjesniji koliko vrijeme nepovratno prođe ukoliko ga ne iskoristimo kako bismo trebali, ako ne uživamo u djeci kada nas najviše trebaju. Tako da ću ja danas kada dođem kući ostaviti prozore, neispeglano rublje i uopće to ne smatram mojim nedostatkom. Bitnije je da provedem jedan sat kvalitetnog vremena s njima nego da napravim nešto po kući. Život je putovanje, život nije odredište. Trudim se uvijek na tom putovanju doživjeti neki lijep trenutak s djecom. Često ih navečer, kada legnemo, pitam da mi izdvoje koja je najljepša stvar koja im se dogodila u minulom danu. Pokušavam im usaditi nešto pozitivno u njihova razmišljanja i da traže ono najbolje u ljudima. S nama je u kućanstvu i baka Ika. Ona je muževa majka, tako da imam svu moguću pomoć od svekrve s kojom se odlično slažem. Puno nam je pomogla kada su djeca bila mala, ona je često čuvala klince, kuhala nam, a mogu se osloniti i na svoje roditelje koji žive u Grubišnom Polju.

Obiteljska fotografija sa suprugom i troje djece/Foto: Privatni album

Kada ste kod kuće, s obitelji, na koji način najviše volite provoditi vrijeme? Volite li ići na zajedničke izlete, ili možda saditi cvijeće, peći kolače… Što vas najviše opušta?

- Sve to volimo, volimo papati pa volimo i pripremati hranu, obiteljski izleti i putovanja su nam osobito dragi jer se tada kvalitetno družimo, a od cvijeća nam se gotovo kuća i ne vidi…

Odaje nam dožupanica Marija Jungić kako veoma voli pokret i prirodu/Foto: Privatni album

Smatrate li da ćete dio privatnog života morati žrtvovati zbog obavljanja svog novog posla koji često zahtjeva angažmane i u poslijepodnevnim satima i vikendima?

- Dužnost dožupanice podrazumijeva da imam i protokolarne obaveze, ali sam se sa svojom obitelji dogovorila da je bitno da imam dovoljno vremena za njih, a manje bitno je li to ujutro, poslijepodne ili navečer. Važno je da sve uspijem uskladiti, a to uspijevam jer sam posložila prioritete. Često mi kažu kako dobro balansiram između svojim obveza, a ja kažem kako puno toga dugujem odgoju. Imam usađene vrijednosti, pozitivan stav koji i ja želim dalje usađivati u svoju obitelj. Otac mi je često znao reći: "Nasmij se, nemoj istaknuti nešto loše i kad ti je najteže, nasmij se i bit će ti lakše“. Možda taj osmijeh nekada bude namješten, ali ponekad će pobuditi u nama pozitivan stav prema problemu jer iz svega se može izaći kao pobjednik. Najvažnije je prepoznati pravu vrijednost u životu. Ja držim da je to obitelj, moral, etika, poštovanje, uvažavanje i ljubljenje svoga bližnjega. Ne bih se nikada usudila nekome nadmetati svoja vjerska uvjerenja, no držim da svaka vjera čini čovjeka boljim i zato volim ljude koji prakticiraju vjeru i koji kroz bilo koju vjeru pokušavaju biti bolji ljudi. I filozofi su rekli da kada bi se svatko od nas potrudio biti bolji čovjek, svijet bi nam bio ljepši.

Mnogi ne znaju kako ste dugi niz godina pjevali u duhovnom zboru. Koliko vas je taj način provođenja slobodnog vremena opuštao?

- Dvadeset godina intenzivno sam se bavila duhovnom glazbom, snimali smo autorske pjesme, nastupali na festivalima, organizirali koncerte, izdali smo dva albuma duhovne glazbe, od kojih je prvi bio nominiran za nagradu Porin za najbolji album duhovne glazbe. To je jedno prekrasno razdoblje u mom životu i mogu reći da mi nedostaje jer sam s Magnificat bendom rasla u vlastitoj duhovnosti. Sada su nas životni putevi odveli na različite strane, ali i sada kada imamo vremena rado zapjevamo. Trenutno svoju ljubav prema glazbi upotpunjujem na misama u crkvi. Žao mi je što za tu svoju ljubav prema glazbi nemam i više vremena.

Magnificat band obilježio je dobar dio života Marije Jungić/Foto: Privatni album

Na posao svakodnevno putujete iz Grubišnog Polja? Planirate li možda s obitelji preseliti u Bjelovar?

- Na posao putujem oko 40-ak minuta i zasad mi to nije naporno. Ne planiramo preseljenje i to sigurno nije opcija. I ja i moja obitelj volimo Grubišno Polje.

Mnogi ne znaju, no vi ste zapravo Čehinja, zar ne? Upravo je Bjelovarsko-bilogorska županija poznata po multikulturalnosti i velikom broju nacionalnih manjina. Što najviše od domovine svojih predaka štujete i cijenite?

- Ja sam 75 posto Čehinja, a 25 posto Mađarica, jer imam po majci i mađarske krvi. Iako ne znam tečno govoriti češki jezik jer su roditelji u kući govorili hrvatskim jezikom, puno toga razumijem. Moja pripadnost češkoj manjini čini me ponosnom jer je to narod s bogatom kulturnom baštinom, a mogu reći i izuzetno vrijedan. Moj otac koji je do desete godine govorio isključivo češkim jezikom uvijek mi je govorio da su Česi toliko kulturni da u češkom jeziku ne postoje psovke. Republika Češka je domovina mojih predaka, ali i danas se među Česima u Hrvatskoj osjeća snažna povezanost s matičnom državom. To ne umanjuje našu ljubav prema Hrvatskoj i najvećim bogatstvom smatramo upravo tu povezanost i zajedništvo dvaju naroda.

Mnogi od vas očekuju čvrstu ruku u naredne četiri godine, promjene koje ste obećali, ali i neke novitete koje samo mladost može unijeti u društvo. Jeste li pod pritiskom zbog tih visokih očekivanja?

- S obzirom na životno i radno iskustvo, naučila sam se nositi s pritiskom. Potpuno sam svjesna toga da javnost ima visoka očekivanja od nas i na to smo spremni. Ne bojimo se donošenja odluka, ali potrebno je detaljno se upoznati sa svim činjenicama. Vrlo brzo ćemo to i pokazati, da smo spremni voditi županiju i pritom imati potrebnu čvrstinu i odlučnost.

Maženje s kćerkom/Foto: Privatni album

Što biste poručili žiteljima Bjelovarsko-bilogorske županije? Kakve će biti naredne četiri godine vašeg mandata?

- Očekujem dinamičan mandat, ispunjen rješavanjem zatečenih problema, ali i stvaranjem novih projekata i realizacijom naših ideja. U to ćemo uložiti sve svoje znanje i stručnost te veliku energiju i upornost.

Koji je vaš najvažniji cilj koji kao dožupanica želite ostvariti i od kojeg ni pod koju cijenu nećete odustati?

- Moj cilj je odraditi ove četiri godine na način da građani na kraju tog mandata mogu vidjeti rezultate kojima ćemo svi biti zadovoljni. Želim u svakom slučaju svima nama stvoriti uvjete u kojima ćemo kvalitetnije živjeti, imati više radnih mjesta, veći standard, naposljetku biti županija iz koje mladi neće odlaziti, u kojoj će rado ostajati i zasnivati svoje obitelji te biti županija zadovoljnih ljudi.

Detalj s nastupa/Foto: Privatni album

Za kraj, nekoliko blic pitanja da bismo lakše doživjeli vašu osobnost. Koje je vaše omiljeno jelo?

- Nemam posebno omiljeno jelo. Podjednako volim variva, ribu, roštilj. Smatram se gurmanom, volim sve probati. Obožavam voće, u tome osobito uživam.

Najdraža knjiga koju ste pročitali?

- Volim čitati, ali nisam u svako doba života imala dovoljno vremena za čitanje koliko bih htjela. Prije godinu dana priključila sam se jednom čitateljskom klubu, te još uvijek sam u potrazi za knjigom koja bi me toliko oduševila da joj se poželim ponovno vratiti. Ipak, izdvojila bih knjigu "Pleme spiljskog medvjeda", spisateljice Jane M. Auel. Pročitala sam još i dva nastavka iz te serije, a priča je o jednoj snažnoj ženi čija snaga me impresionirala.

Glazba koji vaš opušta?

- Volim slušati pop glazbu, a već sam spominjala da je moja ljubav duhovna glazba. Ponekad mi je žao da se nisam profesionalno pronašla u tim sferama.

Fotografija prije nastupa/Foto: Privatni album

Visoke potpetice ili tenisice?

- Visoke potpetice.

Iz mlađih dana/Foto: Privatni album

U vašem kućanstvu postoji li podjela poslova na muško/ženske?

- Ne volim podjelu, ali ona je još uvijek posljedica patrijalhalnog društva u kojem se nalazimo. Ako pitate sudjeluje li suprug u kućanskim poslovima, sudjeluje. Sada čak više nego prije jer vidi da sama ne uspijevam sve stići.

Tko je stroži roditelj, a tko popustljiviji prema djeci?

- Suprug je stroži roditelj, ja sam blaži, ali ne popustljiviji. Djeca trebaju čvrstog i stabilnog roditelja, pa je u redu da i roditelji imaju stavove od kojih ne odstupaju. To treba poslužiti djeci da bi se i kasnije u životu znali nositi sa pravilima i granicama.

Čaša vina ili krigla pive?

- Ne volim žestoka pića, ali volim čašu dobrog vina.

Idealan odmor - more i plaža ili planine i aktivni odmor?

- Uvijek aktivan odmor, bilo na plaži bilo gdje drugdje. Volim prirodu i to me opušta. Nisam osoba koja uživa u ljenčarenju, uvijek ću potegnuti i dužu šetnju da vidim neki lijepi kutak prirode ili znamenitost.

Na jednom od brojnih nastupa/Foto: Privatni album

Možete li nam otkriti neku crticu iz vašeg života koju šira javnost dosad nije znala? Nešto čega se uvijek rado sjetite.

- U Popisu stanovništva 2001. godine radila sam kao popisivač i u jednom kućanstvu zatekla sam provalnika. Naime, dan ranije, s obzirom da nisam zatekla vlasnika kuće, ostavila sam obavijest da ću doći drugi dan u određeno vrijeme. Međutim, pomagač provalnika je namjerno zadržavao vlasnika kuće vani, dok je drugi provaljivao u kuću. Na njihovu žalost, nisu znali da će se na vratima kuće pojaviti popisivač. U trenutku kada sam pozvonila, provalnik je pobjegao i, ukratko, priča je imala sretan kraj. Provalnici nisu uspjeli pronaći obiteljsku ušteđevinu, a popis stanovništva je slučajno poremetio kriminalni plan.

Naposljetku, koje bi bilo najzahtjevnije razdoblje u vašem životu?

- Možda bi u to svrstala moj put obrazovanja. Radi lošijeg imovinskog stanja poslije Domovinskog rata, otac i majka bez posla, u našem kraju gospodarstvo je propadalo, bili smo UNPA zona, nije baš bilo jednostavno opteretiti obitelj sa studijem. Tada sam upisala samo višu upravnu školu, iako sam bila među najboljim učenicima u generaciji. Procijenila sam da je važno da se osamostalim što je moguće prije te da školovanje mogu nastaviti i kasnije kada budem imala prihode. Završila sam višu upravnu školu, udala se, rodila dijete, zaposlila i tada sam odlučila da je krajnje vrijeme da nastavim školovanje. To je bilo teško razdoblje, studirati pravo koje traje pet akademskih godina, jer sam u isto vrijeme bila supruga, majka, službenica i studentica. Nije bilo lako zadovoljiti sve te uloge. Najčešće sam učila po noći, imala sam i zanimljive trikove kako prevariti vlastito tijelo: zaspala bih ranije oko 20,30, probudila se u ponoć i tako učila do 5 ujutro. Uspjela sam pronalaziti vrijeme za učenje. Do kraja studija rodila sam i drugo dijete, a po završetku i treće. Danas znam da je ključno za ostvarenje tog cilja bila moja snažna volja. Nakon svega, sretna sam da imam obitelj koja me u tome podržala i pomogla, a svima bih preporučila da se nikada ne prestanu školovati i usavršavati bez obzira na okolnosti koje ih u tome sputavaju. Znanje proširuje horizonte i obogaćuje čovjeka. 

Školovanje je Marija Jungić istaknula kao jedan od važnijih faktora u njezinom životu/Foto: Privatni album