Što najviše govori o Pakračanima? Odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan... Oni sami.
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Kada sam prije nekih 15-ak godina prvi put prošao automobilom kroz Pakrac tražeći bolnicu, pomislio sam: "Bože dragi, što je ovo? Pa tu se gotovo ništa nije nakon rata obnovilo..."
Šok je bio takav da se i danas dobro sjećam da sam tada pomislio kako je dobro što ne živim u Pakracu. I bilo mi je žao ljudi koji tu moraju živjeti.
Kasnije sam po pustoj ulici tražio bilo kakav ugostiteljski objekt, glad me pokrenula, cijeli dan nisam ništa pojeo. Na ulici tek pokoji prolaznik. Naišao sam na pekaru, ali nisam imao sreće. Ne sjećam se više točno, ali radno vrijeme joj je otprilike bilo svaki drugi dan po dva sata. Stajao sam ispred nje i razmišljao kako je tu baš teško živjeti kad ni pekara nije isplativ posao. U tom trenutku mi se činilo kao da taj grad nema budućnost.
I kako li sam samo bio u krivu.
Dobrohotni ljudi
Prije neke dvije i pol godine sam doselio u Daruvar i otad sam jako često u Pakracu. Kroz to vrijeme upoznao sam dosta Pakračana i doista ne znam postoji li još jedan grad u Hrvatskoj koji ima tako dobrohotne ljude (da, ima nešto i onih drugih, ali su pregaženi većinom pa ih nećemo imati u fokusu) čije građane toliko hvale svi oni koji u Pakrac dođu kao prolaznici ili putnici namjernici.
Možda je najpoštenije krenuti od sebe, od vlastitog iskustva i dana kada smo odlučili pokrenuti MojPortal.hr. U samom početku su nam najviše pomogli - gle, čuda - Pakračani (i Lipičani su bili odmah uz njih). Ni jednog od njih nisam otprije poznavao, ali im se svidio zamišljeni koncept portala. Zbog konteksta priče ovdje je važno spomenuti da su istovremeno pojedinci u Daruvaru snažno radili na tome da nam onemoguće pokretanje portala. S druge strane, Pakračani su već dugo imali svoje novine, Pakrački list, pa tako i istoimeni portal i bez obzira na to - njima uopće nije bilo upitno da nam treba pomoći.
To govori puno o Pakračanima.
Putopisac ostao očaran
Prije točno godinu dana, u Pakrac je na Slavonski banovac došao i Branimir Kamber, poznati hrvatski YouTuber koji je tada po cijeloj Slavoniji snimao serijal "Hrvatska i ja". Kamber je zanimljiv lik koji je živio u svjetskim metropolama poput Singapura i New Yorka, proputovao je i "nešto" Indije i još mnoge država svijeta. Shvatili ste, nagledao se ljudi i gradova. U Pakrac je došao na jedan dan. Već sljedećeg je trebao biti u Daruvaru. No, na kraju je u Pakracu ostao punih pet dana.
Kada ga je napokon uspio napustiti i doći u Daruvar, sjedili smo u restoranu Terasa u nešto širem društvu. I tada su ga pitali: "Kamber, živio si u New Yorku, Singapuru... Nema gdje nisi bio. Gdje ti je bilo najljepše?"
Kamber je jeo i bez razmišljanja ispalio: "U Pakracu."
"U Pakracu?!?" - začudili su se svi za stolom.
"Daaaaa! U Pakracu, čoviče! Nikad u životu nisam doživio takvo gostoprimstvo, nikad u životu nisam upoznao toliko dobrih ljudi na jednom mjestu. Da, od svih mista u kojima sam bio, u Pakracu mi je bilo najlipše!"
I to govori puno o Pakračanima.
Veliki i u tragediji
Tijekom Domovinskog rata Pakrac je, svi to više-manje znamo, platio jednu od najviših cijena. Bio je devastiran i podijeljen, a o tragičnim ljudskim sudbinama u vihoru rata moglo bi se pisati unedogled.
No, Pakrac već dulje vrijeme, teškim ranama unatoč, gradi suživot sa svojim manjinama, pa tako i sa srpskom. Manjine redovito predstavljaju svoje kulturne običaje i gastronomske specijalitete i to je onaj "revijalni" dio koji jako dobro funkcionira. No, krajem siječnja 2021. godine jedan Pakračanin, pripadnik srpske manjine, bombom je napao HEP-ovce koji su mu po službenom nalogu došli isključiti struju. Sva tri radnika su ozlijedili geleri, a najviše je stradao Darko Marelja, jedan od omiljenijih Pakračana, čiji život nakon tog dana više nikad neće biti isti.
Kao i životi njegovih najbližih.
Očekivano, taj bezumni čin notorne budaletine odmah je podigao i nacionalne tenzije. I onda se ponovno dogodio "Pakrac". Odnosno apel Doris Marelje, kćerke stradalog Darka.
Na svom Facebook profilu napisala je apel Pakračanima u kojem je, između ostalog, stajalo: "Sugrađane rodnog grada molim za smirivanje tenzija na nacionalnoj bazi. Dokažimo da smo u 2021., a ne 1991. kao ova čimpanza koja nije mogla niže pasti s ovakvim činom. To je stvarno najniži sloj ljudskog društva i inteligencije."
U trenucima kada uopće nije znala hoće li joj tata preživjeti, usred bolne nezamislivosti, znala je što je važno za njezin grad. I bila je dovoljno svjesna i savjesna da to javno napiše kako bi smirila tenzije i spriječila neku eventualnu novu glupost.
I to govori puno o Pakračanima.
Glas razuma branitelja
Povodom tog događaja tada su se oglasili i branitelji Pakraca i Lipika, jer su dva ranjena HEP-ovca bila veterani Domovinskog rata.
"Unatoč svim strahotama koje su građani Pakraca i Lipika proživjeli od 1991. do 1995. godine, nakon više od 320 poginulih hrvatskih branitelja na bojišnici Pakraca i Lipika, nakon 22 nestala u logoru Bučje, nakon velikih materijalnih šteta, hrvatski branitelji smogli su snage da ne uzvraćaju zlo za zlo, da grade svoj Pakrac i Lipik, te svoju Hrvatsku za sve koji žele ovdje živjeti. (...) Svi smo svjesni, kako mi hrvatski branitelji iz Pakraca i Lipika, tako i oni koji zovu i daju potporu, da ovaj događaj može ozbiljno narušiti dosadašnju vrlo dobru međuljudsku i međunacionalnu situaciju u ova dva grada. Zato pozivamo sve koji mogu utjecati da se ne otvaraju nove rane (...)"
I to govori puno o Pakračanima.
Šumska vila
Pakrac ima i nevjerojatan Planinarski dom Omanovac. Ne razlikuje se taj dom nešto previše od ostalih po hrvatskim planinskim vrhovima, ali oni koji ga redovito posjećuju znaju zašto tamo idu. Da, zrak je gore čišći i ljepši, pogled koji se s terase Omanovca strmoglavljuje prema Pakracu, Sisku, Kutini, Sljemenu...zna biti doista spektakularan, ali ljudi tamo dolaze i zbog Pakračana koji taj planinarski dom vode.
A mnogi i samo zbog njih.
S voditeljem Dekijem nikad ne znaju što ih čeka, ali znaju da će završiti sa smijehom. Njegova Dalija sve posjetitelje gosti kao da je šumska vila, a Poky daje završni pečat njihovoj neobičnoj družini.
Pakračani tamo dolaze s gitarama, pjevaju sa znanima i neznanima. Na Omanovcu se nikad ne zna kako će dan završiti, ali svi znaju da će biti sjajan. Omanovac posljednjih godina funkcionira kao svojevrsna oaza gdje ljudi sa svih strana Hrvatske dolaze po svoju dozu mira i te, sada već opjevane, dobrote koja im tijela napuni optimizmom.
Donedavno je na Omanovcu boravio i jedan Meksikanac, digitalni nomad. Došao je slučajno na jedan dan, ostao je puna dva tjedna.
I to govori puno o Pakračanima.
Nasmiješena lica
Ove subote u Pakracu odvijao se Slavonski banovac, velika i sjajna manifestacija koja svake godine privuče mnoštvo ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a za koju se sigurno može reći da još nije iskoristila sav svoj potencijal. Prošle subote centar Pakraca bio je krcat ljudima s osmijesima na licima. Pakrac su u subotu hvalili Dalmatinci, Ličani, Zagrepčani, Istriani i gosti iz svih dijelova Slavonije.
Da, pohvalili su iznimno bogat program kao što i jest bio i da, pohvalili su i organizatore jer nije bilo jednostavno organizirati događaj s toliko različitih programa i mnoštvom gostiju. Ali svi gosti su redom najviše govorili o Pakračanima kao ljudima. Metkovci, Kaštelani i Trogirani, koji su u Pakrac donijeli morske delicije, nisu prestajali pričati o gostoljubivosti koja ih tu dočeka, o dobroti prema gostima i veselom duhu domaćina. Jednako su govorili i oni iz Zaprešića, Kutine, Slavonskog Broda, Imotskog, Vrgorca, Novog Vinodolskog, Vrbovskog, Pazina, Crikvenice, Pazina, Karlovca, Duge Rese, Oroslavlja, Gornje i Donje Stubice, Novog Marofa, Krapinskih toplica, Ludbrega, Zagreba, Petrinje, Siska, Gline, Topuskog, Vukovara, Požege, Čazme, Bjelovara, Daruvara, Garešnice i iz svih drugih krajeva države.
Doris Pinčić napokon opuštena
Doris Pinčić, koja je vodila program Slavonskog banovca, rekla nam je kako uživa u Pakracu jer su tu, za razliku od Zagreba, napokon može potpuno opustiti, okružena dobrim ljudima.
A Pakračani su, gdje god da se okreneš i pogledaš, bili nasmiješeni. Družili su se sa svima, nazdravljali, dizali unuke u zrak, grlili zetove i snahe, bake i djedove, poznate i nepoznate.
Pakračani, znate, ne misle da su oni nešto posebno gostoljubivi, najčešće će vam reći da je to što rade "nešto najnormalnije" i uglavnom im nije jasno zašto ih gosti toliko vole i cijene "kad ne rade ništa posebno".
A to najviše govori o Pakračanima.