Saša Barčan "Mali Medo" branio Lipik do zadnjeg dana: "Rekli smo si: Ajd' da ostanemo živi"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Prije točno 30 godina, na današnji dan 6. prosinca 1991. vojnom operacijom Orada oslobođeni su Lipik, Dobrovac i Kukunjevac. Lipik je tako postao prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu, a sve do VRA Oluja bio je i jedini grad kojeg su hrvatske oružane snage oslobodile u ratu.
Saša Barčan, kojeg u Lipiku i Pakracu bolje znaju kao "Mali Medo", kao dragovoljac Domovinskog rata bio je neposredni sudionik ove operacije. Tada je imao 26 godina, a prije rata godinama radio kao konobar, nekoliko godina i u hotelu u Lipiku.
- Naša obiteljska kuća, u kojoj živimo i danas, nalazi se u pakračkoj Kalvariji. Početkom rata u Pakracu nismo mogli ostati u njoj jer je u našoj obitelji živjela tada teško bolesna, danas pokojna sestra Suzi. Zbog bolesti je bila ovisna o bolničkoj skrbi pa smo otišli u Zagreb. Ubrzo sam se javio u krizni štab i stavio na raspolaganje u obrani Hrvatske i u Lipik sam se vratio 15. listopada 1991. godine. Obiteljska kuća u Pakracu već je bila spaljena pa sam odlučio ostati u Lipiku, na punktu kojim je zapovijedao moj bratić Berislav Bea Barčan - počinje svoju ratnu priču Medo.
Punkt kod Bee
Bio je pripadnik voda Zmija 12, jedinice pričuvnog sastava policije MUP-a koja je brojala do 20 ljudi, u kojoj su još bili Sisa, Toco, Švabo, Perak, Mišo, Šuga, Jebajiga, Src i drugi... Punkt su imali u Ulici Đure Salaja, u obiteljskoj kući već spomenutog bratića Bee Barčana.
Nakon velike neprijateljske ofenzive na Lipik, kada je okupiran veći dio grada, 28. studenog bili su primorani povući se na rezervni položaj, nekoliko stotina metara sjevernije u Ulicu Tabor, u punkt kod obitelji Sambol. Ondje su dočekali 5. prosinca i početak akcije Orada kojom se krenulo u oslobođenje Lipika.
Već prvog dana Medo i suborci su se suočili s vrlo teškom situacijom kada su priskočili u pomoć jednom od tenkova koji se zapleo se u žice dalekovoda koje su ležale na zemlji. Dok se pokušavao otkvačiti, tenk je pregazio Bojana Trbušaka, 19-godišnjeg hrvatskog branitelja.
- Tenk mu je doslovno zdrobio noge, što je bilo strašno za vidjeti, jeza. Kasnije sam saznao da ga je tenk, budući da tlo nije bilo smrznuto, doslovno nabio u zemlju. Pod teškom neprijateljskom vatrom izvukli smo ga između kuća i u uvukli u zaklon gdje smo ga položili na vrata. Pokušao sam mu pružiti prvu pomoć, previti ga i tako mu pomoći koliko je to bilo moguće, ali su ozljede bile preteške. Odvezli su ga u Prekopakru, ali je ubrzo umro“, prijetio se Medo.
Nitko nije ustuknuo
Navečer, 5. prosinca u Zapovjedništvu na Taboru održan je sastanak gdje je razrađen plan sutrašnje akcije.
- Nakon sastanka Bea nam je objasnio plan oslobađanja Lipika. Rekao je da ako netko nije spreman ići u akciju, bolje da ostane i da neće biti nikakve ljutnje. Nitko se nije javio i svi smo dobili zadatke.
Proboj prema Salajevoj
Mali Medo i ostali članovi voda Zmije sljedećeg su jutra pod vodstvom Bee Barčana krenuli u proboj prema Salajevoj ulici s ciljem povratka na svoj stari punkt kod Bee.
Najprije preko polja, zatim uz živicu od groblja pa u Salajevu gdje su čistili kuću po kuću. Medo kaže da praktički nije bilo otpora jer je većina neprijatelja već pobjegla i napustila svoje položaje, ali su se u susjednoj Školskoj ulici vodile žestoke borbe. Neprijatelj je po našim braniteljima pucao protuavioncima i maljutkama s okolnih položaja.
Već oko 10 sati 6. prosinca stigli su na svoj stari punkt kod Bee.
- Tamo smo zatekli kuhano jelo i meso na peći, svijeće su gorjele na stolu, bilo je puno alkohola, posebno konjaka, Navip vina, ali i ostavljene municije, vojne opreme, televizora, bicikala i jako puno smeća. Očito je bilo da su neprijatelji ovo mjesto napustili najviše pola sata prije našeg dolaska što znači da im je bila panika i "bježanija". A koliki je tu krš bio govori podatak da je bratić Bea 1992. godine iz podruma izvezao 5 traktorskih prikolica smeća“, kaže Medo.
Iz neprijateljskog dnevnika
Svjedočanstvo kako je u Lipiku neprijatelj u stvari bio razbijen nalazimo u knjizi "Kako se branio Lipik", autora prof. Stjepana Benkovića i prof. Branka Križana. Među brojnim materijalima, pronašli su i ratni dnevnik pripadnika neprijateljske vojske koji se sa suborcima nalazio u Salajevoj ulici. Taj dan on opisuje ovako:
"Jutro je osvanulo naizgled mirno. Zatišje pred oluju. Oko 9 časova iz pravca sela Klisa začula se takva buka. Vod teritorijalaca zajedno sa izviđačima IV. bataljona nalazio se na vrhu Salajeve ulice, desno od nas, na groblju nalazila se Bodegrajčeva četa. Tenkovi su se polako približavali Lipiku, uz bokove tenkova išla je pješadija. Bilo ih je duplo više nego prethodnog dana. Prisjećali smo se naših sinoćnjih molbi za postavljanje minskog polja. Tenkovi su išli istim tragom. Od protutenkovskog naoružanja imali smo samo zolje.
Deo vojske počeo se povlačiti niz ulicu (npr. Ćibrićev vod), bežali su prema centru Lipika. Pokušavamo uspostaviti vezu sa komandom, na pozive se nitko ne javlja. Tenkovi su na 800 m, od naših položaja. Uspostavili smo vezu s komandirom čete, Grujićem. On nam saopštava da se nalazi na starim položajima, kada smo ga upitali zašto ne dejstvuje BST topovima, on je objasnio da se nalazi u Subotskoj. Rekao nam je da je dobio naređenje da se iz Lipika povuče u Subotsku. Tenkovi su bili na 400 m udaljenosti kada smo počeli dejstvovati zoljama. Međutim protiv T-84 one su bile nemoćne.
Napokon smo uspostavili vezu sa komandom i dobili smo naređenje da se povučemo prema groblju i spojimo s Bodegrajčevom četom. Ustaše su bile toliko blizu da smo im mogli vidjeti detalje na uniformama.
Počeli smo povlačenje niz ulicu do puteljka za crkvenu ulicu. Kuće su bile prazne iako je do pre nekoliko sati tu bilo oko 180 boraca. Mnogi su već bili u Donjem Čagliću.
Pretrčali smo crkvenu ulicu i pošli prema školi. Došli smo nemalo do škole kada se iz pravca centra začula neprijateljska paljba. Meci su se zabijali u fasade kuća. Dalje prema školi se nije moglo. Iznad škole još se čula pucnjava, Bodegrajčeva četa se povlačila prema centru. I oni su kao i naša grupa ostali u neprijateljskom okruženju. Naša komanda i rezervisti iz Prijedora ostavili su nas na milost i nemilost ustašama. Naša grupa od 12 boraca došla je u blizinu glavne ulice. Provlačili smo se kroz bašče i dvorišta. Kada smo već prošli pored jedne dvorišne zgrade iza nas se začuo povik: "Drugovi, nemojte me ostaviti!". Okrenuli smo se i ugledali Pavić Ostoju, borca Bodegrajčeve čete, bio je ranjen u butinu, zrno je ostalo i nije mogao da se kreće. Poneli smo ga sa sobom. Kada smo došli do ceste između centra i benzinske pumpe mogli smo vidjeti kako se ustaše već sasvim slobodno kreću Lipikom.
Ustaški tenk stajao je u centru s nekoliko ustaša oko njega, a ostali su pregledavali prostorije okolnih kuća. Učinilo nam se da ne obraćaju pažnju na deo ceste gde smo se mi nalazili, počeli smo pretrčavati ulicu. Međutim ustaše su nas primetile i otvorili su vatru. Kiša metaka poletjela je prema nama, na našu sreću nitko nije povređen. Glavnina je prešla ulicu kada je počeo dejstvovati ustaški tenk. Kuća poviše nas je jednostavno nestala u oblaku prašine, što smo iskoristili i kroz tu prašinu smo pretrčali cestu. Cestu spasa.
Kroz Ribarevu ulicu prebacili smo se do pruge, koja nam je pružala kakav takav zaklon jer su se sa stambenih zgrada oglasili ustaški snajperisti. Meci su prekidali telefonske žice pored pruge. Pretrčali smo 50-ak metara brisanog prostora i našli smo se u koritu reke Pakre. Nasip nam je pružao siguran zaklon. Uz korito reke produžili smo dalje i došli smo do pešačkog mosta kod Dakić sokaka. Kod mosta nas je stigao i preostali deo Bodegrajčeve čete. Počeli smo se prebacivati na drugu obalu reke. Svi smo bezbedno prešli sem dvojice boraca koji su ranjeni na mostu snajperskim hicem", zapisao je u ratnom dnevniku vojnik neprijateljske vojske.
Vojna i ljudska pobjeda
Medo se dobro sjeća da su neposredno nakon uspješne akcije oslobođenja Lipika emocije među suborcima i prijateljima bile vrlo jake. Jer, bila je to velika vojna, ali i ljudska pobjeda.
- Naravno da smo bili presretni i u zanosu, uspjeli smo se opustili i proslaviti, ali uz maksimalan oprez i odgovornost. Mi smo se uvijek držali pravila da, ako se slavi, nekoliko nas ne pije i odgovorno drže stražu.
Prisjeća se da je slika razorenog grada nakon oslobođenja bila je strašna.
- Grozno! To nije bio grad, to je bilo... Nevjerojatno je koliko je to bilo razrušeno, nije bilo kuće koja je bila pošteđena. Ljudi nisu ni svjesni, one scene koje gledaju kada gledaju snimke kako je izgledao Vukovar nakon pada, tako je izgledao i Lipik. To mi je još teže padalo jer sam znao kako je to lijep, turistički gradić bio.
Ubijeni civili u Crkvenoj
No puno gore i potresnije od materijalnih razaranja bile su scene ljudskih stradavanja, posebno civila.
- U Crkvenoj ulici sam u jednom dvorištu prvi naišao na dvoje ubijenih ljudi. Starica i starac ležali su nepomično kod bunara. Bilo je hladno i teško je bilo utvrditi koliko dugo su bili mrtvi, ali je bilo jasno da su im bili prerezani vratovi - prisjetio se Medo koji je kasnije tijekom Domovinskog rata u jedinice ZNG i HV, a sudjelovalo je i u dvije najveće oslobodilačke akcije Bljesku i Oluji nakon koje je razvojačen.
Naravno da me zanimalo kakve su Medine emocije danas, 2021., 30 godina kasnije?
- Žao mi je što se to sve nekako presporo vraća u normalnu. Vraća se, gradi se, sve je ljepše, to je istina, ali sve je manje ljudi, žalosti me što mladi odlaze, nema posla... I moja oba sina Bono i Damjan su morali otići iz Pakraca u potrazi za poslom u struci. Normalno da mi je teško. Nekad se pitam jesmo li se svi mi stvarno borili za ovakvu Hrvatsku? Jer mi Hrvati smo takav nekakav čudan narod kojem treba ili rat ili neka teška diktatura iznad nas da bi pokazali zajedništvo, snagu i solidarnost. Za vrijeme rata je bilo tako, svakome bi dao i suzu i nokat i šta god treba, bez pitanja. A danas su stalno među nama neke podjele, u politici, u društvu, svugdje. To ne razumijem i to me jako žalosti - iskreno je priznao Medo koji je, upravo na ovu temu dao vjerojatno najbolji osvrt već spomenute knjige "Kako se branio Lipik" u kojoj je zapisana sljedeća Medina izjava:
- Htio bih da rat bude 100 godina, samo da nije poginulih i ranjenih. Tada smo bili pravi prijatelji, držali smo se jedni drugih, pazili i štitili jedni druge. Ni kuće ni pare, ništa materijalno nas nije opterećivalo. Prvih dana, kad smo došli na punkt kod Bee Barčana, ona nam je rekao: Briga me za moju kuću, to su cigle, zidovi, ajd da mi ostanemo živi. Sve ovo drugo je nebitno, život čovjeka je najvažniji, sve ovo drugo ćemo izgraditi, obnoviti, posadit ćemo, narast će...“