Pogledajte kako Daruvar izgleda bez ljudi. I pročitajte zašto se ipak trebamo veseliti...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dok sam šetao Daruvarom dan poslije Božića, na blagdan svetog Stjepana Prvomučenika, osjećao sam se, sjetit će se stariji te kultne dječje priče, kao Pale sam na svijetu. Stara je to priča o dječaku koji se jednog jutra neobjašnjivo našao u poznatom okruženju, ali potpuno sam na svijetu.
I sad sam prvi put osjetio kako se Pale doista osjećao. Grozno, jadno i izgubljeno. Neprirodno.
Vrijeme razdvajanja
Najneobičniji Božić u posljednjih nekoliko desetljeća svi smo proveli manje ili više sami, bez onih tradicionalnih druženja na koja smo navikli. Evo, i ja prvi put u posljednjih 20 godina nisam Božić proveo s roditeljima. Vrijeme koje je oduvijek služilo za okupljanje, pogotovo onih koji se kroz godinu rijetko ili nikako viđaju, sada je definirano kao razdvajanje, odvajanje i distanciranje. Sve ono protiv čega se čovjek po definiciji genetskog koda bori.
Da, većini je jasno kako moramo paziti na sebe i čuvati druge, vrijeme koje nas je snašlo je takvo kako jest, ali teško se boriti protiv ljudske prirode. Još u osnovnoj školi su nas učili: "Čovjek je društveno biće i ne može opstati ako nije u zajednici".
A kako prolaziš ulicama, nikakve zajednice nema na vidiku. Ulica Stjepana Radića... Prazna... Ulica bana Josipa Jelačića... Prazna. Trg s okićenim borom, saonicama i sobovima... Prazan. Saonice... Prazne. Nema ni djece ni roditelja ni Djeda Božićnjaka ni Djeda Mraza.
Za obližnjim barskim stolom, postavljenim nedaleko od okićenog bora, stoje dvije plastične lutke, odjevene, s maskama ispod brade. Kao piju kavu. Ne dišu i ne miču se. Postavljene su kao zanimljiva instalacija, a pretvorile su se u simulaciju života.
Nuklearni eksperiment
Centar Daruvara danas je, s tim lutkama za barskim stolom, izgledao kao oni umjetni gradovi, gledali ste sigurno te video klipove, korišteni za probne eksplozije nuklearnih bombi i istraživanje učinka razaranja udarnog radioaktivnog vala.
U jednom trenutku, od te nevjerojatne pustoši koja izaziva samo tjeskobu i ništa više, samo čekaš kada će se poviše grada pojaviti ta zlokobna atomska gljiva.
Srećom, budimo realni, bez obzira na svu nedaću, proći ćemo puno bolje od statista u tim umjetnim gradovima. Brojke zaraženih koronavirusom padaju, Krunoslav Capak je kao kakav veseli bećar, a ne ravnatelj HZJZ-a, sjeo na kutiju prve pošiljke cjepiva protiv Covida-19 koja je u subotu došla u Hrvatsku i najavio cijepljenja koja samo što nisu počela. Svjetlo na kraju tunela ipak se nazire...
Gospođa koja radi u kiosku na glavnom trgu, jedna je od rijetkih koja danas radi. Možemo slobodno reći, jedno od rijetkih živih bića na koje smo danas naišli. Kad u takvoj situaciji vidiš živo biće, moraš malo s njim i popričati.
Živo biće
- Ima li prometa? Haha, pa vidite oko sebe. Nema nikoga - smije se našem pitanju. No, kad se prestala smijati, otkrila je kako prometa ipak ima jer su sve trgovine zatvorene.
- Mi jedini radimo, pa prometa ima, iako ljudi zapravo nema. Dođu, kupe i odu.
- A što vam najbolje ide? Kava? - pitamo ju.
- Ma i kava i sve! Baš sve ide. Kažem, kako ne rade trgovine, svi dolaze do mene i prodajem više-manje sve što imam.
Pozdravljamo gospođu živo-biće i krećemo prema Julijevu parku. Na pola puta dječak i pas. Pas sjedi i promatra, dječak stoji iza njega zamišljen. Nema druge djece. Nema se s kim igrati.
U Julijevu parku gotovo pa identična slika kao u gradu. Tek jedan sredovječni čovjek užurbano prolazi šljunčanom stazom s maskom preko lica. Nekoliko minuta nakon njega prošao je još jedan djedica s pekinezerom u šetnji i to je to.
U parku tišina i prazno dječje igralište. Osluškujemo, ali ne čujemo ni ptice. Samo zvuk zgužvanog mokrog lišća dok gazimo po njemu lagano koračajući prema kući - tom nazidanom mjestu u kojem su se skrila sva živa bića s kojima bi, da je normalno vrijeme, inače sada sjedili u kafiću, pili piće, grlili se, ljubili, pjevali i nazdravljali ne razmišljajući o kapljicama koje nam izlijeću iz usta, aerosolnom širenju, dodirima tuđih ruku i sličnim stvarima koje nam prije nisu niti padale na pamet.
No, u jednu stvar možemo biti sigurni. I povijest nas to uči - život uvijek pobjeđuje. Nažalost, uvijek uz žrtve, ali na kraju sigurno pobjeđuje. I tako će biti i ovaj put.
Kraj "poluživota"
Zato, ako ste kojim slučajem u ovom trenutku tužni, depresivni, razmišljate li kojim slučajem o smislu života... Nemojte!
Nazovite prijatelja, prijateljicu ili nekog bliskog, popričajte i podružite se. Tu smo da u teškoj situaciji pomognemo jedni drugima. Jer uskoro će cijeli ovaj "poluživot" biti iza nas, a vama će biti drago kad se za koji mjesec u kafiću budete bez straha rukovali i grlili s nekim vama bliskim. Čak će vam biti drago kada ugledate kapljice iz njihovih usta kako lete prema vama jer koronavirusa, a samim tim i straha, više neće biti, a mi ćemo ponovno uživati u slobodi druženja, u utakmicama, koncertima, tulumima, božićima i novim godinama bez, često potpuno besmislenih, epidemioloških ograničenja.
Gospodin Capak će se povući u anonimnost, gospodin Beroš više nikad, boguhvala, neće biti zvijezda, maske ćemo baciti u smeće, a narod će se, barem onaj nešto stariji dio koji se pali na političke stranke, ponovno mirne duše moći vratiti pričama o ustašama i partizanima s kojima svojim mladim potomcima ne dopuštaju da žive svoj, moderni život.
Stvarno, tko bi rekao da će nam to nedostajati?
_______________________________________
Nazovite ako mislite da trebate pomoć! Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01/237-6470 (radi od 0 do 24 sata)
Plavi telefon: 01/48-33-888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)
Psihološki centar TESA: 01/482-8888 (psiho.pomoc@tesa.hr)
Pomoć možete zatražiti i putem platforme Psihološka pomoć