Pedja Bajović o počecima karijere: "Fora koju sam kao dijete ispričao mami spasila me batina"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
DARUVAR – Samo pet nas dana dijeli od vrhunske stand-up komedije "Muškarac" (o parenju i razmnožavanju) komičara Pedje Bajovića. Kako smo pisali OVDJE, riječ je o pioniru i veteranu domaće scene i međunarodno najpriznatijem stand-up komičaru koji na Valentinovo, dakle, 14. veljače, dolazi u Daruvar. Predstava će biti u kino dvorani Pučkog otvorenog učilišta s početkom u 20 sati.
Iako je Pedja Bajović jedan od pokretača scene stand-up komedije u Hrvatskoj i regiji koji je talent prema komediji brusio i kroz međunarodnu karijeru, svejedno ima ljudi koji za njega nisu čuli. Barem ne imenom i prezimenom, no teško da su propustili čuti za uspjehe neke od njegovih komičnih, stand-up predstava. Nerijetko ga opisuju: „A, to je onaj pročelavi s naočalama, znam da, sjećam se urnebesnog showa „S NOGU“, „ROK TRAJANJA“, "THE BALKAN BRAIN"…
I sam Pedja Bajović kaže nam kako je svjestan da mnogi i nakon 18 godina njegovih nastupa ne znaju njegovo ime. No, djela su ta koja ga čine prepoznatljivima i na to je vrlo ponosan.
Iako samozatajan i skroman, u razgovoru s Pedjom doznali smo neke informacije koje javnosti dosad nisu bile poznate, a koje ga najbolje karakteriziraju i koje publici mogu najbolje dočarati otkud talent i volja za stand-up komedijom.
Krenimo od samih početaka… Otkud ljubav prema poslu kojim se bavite? Zašto komedija? Tko je zapravo Pedja i kako se našao među najboljim komičarima u regiji i šire?
- Prvi put sam shvatio da je nasmijavanje korisna stvar kada sam kao klinac nasmijao mamu u trenutku kada me krenula istući. Nasmijala se mojoj fori, odšetala dalje i nikada više nisam dobio batina. Imao sam tada 10-ak godina. Potom, nešto kasnije, kada sam uvidio da nisam pretjerano lijep niti snažan muškarac, a niti da dolazim iz bolje stojeće obitelji, znao sam da do pripadnica ljepšeg, pametnijeg spola moram doći na neki drugi način… Nasmijavanje je tu bila dobitna kombinacija. Dugo godina to je bio moj hobi, dok sam u profesionalne vode otišao tek nakon vojne naobrazbe, novinarskog rada i nekih drugih poslova.
Završili ste nekoliko fakulteta; od sociologije i filozofije do komunikologije, no ljubav prema komediji - točnije ironiziranju svega što nas okružuje bila je jača od svih diploma. Kako je pala odluka da svoju strast pretvorite u ozbiljan posao u komediji?
- Prvi razlog je što imam veliki problem od autoriteta. Možda zbog majke koja me tukla ha ha ha, možda i zbog godina provedenih unutar vojnih struktura. U svakom slučaju, ne volim iznad sebe vidjeti nekoga tko to ne zaslužuje. A drugi dio odgovora leži u godinama provedenim u Americi na postdiplomskom studiju. Vrlo brzo po dolasku u tu zemlju, ja sam se „navukao“ na stand-up komediju. To je tamo tih godina, dakle, 1994., bilo dio svakodnevnice, zanimanje kao i svako drugo. Već tada, to je bila priznata i prepoznata profesija. Iako sam tada bio samo publika, prolazilo mi je kroz glavu da bih se mogao okušati u nečem sličnom.
Kada ste tu želju počeli provoditi u djelo?
- Kod nas je situacija 90-ih bila drugačija. Mogao sam početi, no vjerojatno bih drugima izgledao kao „kafanski“ šaljivdžija. Uostalom, u to sam vrijeme radio u medijima. No, 10-ak godina kasnije, kada su se u Zagrebu pojavili plakati s natpisom: „Želite li biti stand-up komičar“, zastao sam i odmah znao da je to „to“. Dan danas se sjećam toga trenutka, bilo je to na Trgu bana Josipa Jelačića u jesen 2004. godine. Evo, 31. siječnja prošlo je 18 godina od mog prvog ikad nastupa. Moj stand-up je punoljetan.
Puno je vremena od toga prošlo. Gdje ste sve nastupali? Da li više doma ili po svijetu?
- Ja sam regionalni komičar. Jednom sam nekome dao izjavu koja se svima svidjela: „Čakovec, Čačak, Čapljina“. Meni, kao i najvećem dijelu komičara, najveća pozornica su sve zemlje u kojima se razumije govor. Moja specifičnost u odnosu na ostale jest u tome što nastupam i na engleskom jeziku. Zahvaljujući predstavi „The Balkan brain“ s kojom sam započeo prije 7, 8 godina, proputovao sam svijet. To je jednosatni show plus interakcija s publikom, a odvela me od Vancouvera do Tasmanije.
Možete li nam otkriti, izdvojiti neku angedotu s nekog od vaših brojnih svjetskih putovanja?
- Evo, baš nedavno pamtim skroz simpatičnu večer iz Dublina. Bio sam na europskoj turneji, a u jednome danu imao sam predstavu u 18 sati na engleskom te u 20 sati na hrvatskom jer u tom gradu ima jako puno naših ljudi i vrlo brzo rasprodamo karte. No, u 18 sati došlo je i 10-ak naših ljudi koji uopće nisu pročitali da je prva predstava na engleskom jeziku. Vidjeli su ime, da je riječ o komediji, a čim su pročitali dio naziva „ Balkan“, odmah su kupili ulaznicu. Sjećam se, bili su Slavonci koji su se odmah začudili kako je predstava na engleskom. Kada smo im pojasnili o čemu je riječ, rekli su da će onda doći u 20 sati. No, ta predstava već je bila rasprodana… Najljepši dio bio je kada se ustao jedan Irac i na izrazito lošem hrvatskom jeziku pokušao nam reći da će on rado ići na sljedeću predstavu, a ovo mjesto želi ustupiti Hrvatu. Onda smo i njemu morali objasniti da nema sada problema, već je gužva u 20 sati…Na kraju su svi ostali, sve smo nekako ugurali, jer, eto, Irac obožava nogomet, voli Hrvatsku i želi naučiti naš jezik.
Znači, vrlo često komedija spaja ljude?
- Apsolutno. Ima takvih situacija zaista puno. Primjerice, kada publiku upoznajem sa svojim likom i djelom, kažem kako sam rođen u Crnoj Gori, a odrastao sam u Srbiji, u Požegi. No, kod Hrvata to izaziva iznenađenje jer dobar dio ljudi ne zna kako i u Srbiji ima Požega. Dogodilo se nedavno u Lisabonu da je na moje predstavljanje reagirala jedna žena u drugom redu. Rekla je: „Ja sam iz Požege, ali ona nije u Srbiji. A njezin muž je još glasnije dodao: „Nije da nismo probali“. To je ispalo baš simpatično, jer nakon takvih kratkih iznenadnih uvoda nastane prava eksplozija u publici. Interesantno je spomenuti kada u svijetu moj nastup organiziraju Hrvati - onda na predstave dolaze Hrvati i Bosanci. Ako su organizatori Srbi, onda dolaze Srbi i Bosanci. No, kada show organiziraju Bosanci, onda dolaze apsolutno svi - Bosanci, Hrvati i Srbi.
Imate li tremu kada ste ispred publike? Bojite li se da nećete ostvariti dobru vibru s publikom?
- S godinama sve manje. Stand -up se razlikuje od predstave u tome što kazalište ima točno napisani tekst. Mi imamo kostur, materijal, sadržaj sa strukturom, no kod nas je improvizacija legitimna i dobrodošla. To je rutina koja oslobađa. A trema zna biti prisutna kada izlazimo s nečim novim i još neistraženim ili kada nastupamo za publiku na nekim poslovnim večerima ili slično.
Smijeha nam u ovim turobnim vremenima zaista svima treba. Što biste poručili daruvarskoj publici? Zašto 14. veljače doći na Vašu predstavu?
- Ovo je jedna predstava koja je trebala biti muška priča o odnosima između nas i vas žena - višeg oblika života, jel? No, dogodilo se da mi se nakon predstave obrate žene i kažu kako je riječ o feminističkoj predstavi. Što doista nije, nisam to tako osmislio, nisam imao takvu primisao. Tako da, eto, prati ju takva reputacija. To je jedno predavanje o neupitnoj superiornosti ženskog roda prožet instrukcijama za muškarce kako sve to preživjeti, a usput i uživati.
Tema o odnosnima žena i muškaraca zapravo je nepresušan izvor, zar ne?
- Upravo tako. To je ziheraška predstava koju vole svi uzrasti, te podjednako žene i muškarci. A i Valentinovo je, pričat ćemo i o ljubavi s naglaskom na fizičke „manifestacije“.
Naposljetku, kakva je budućnost stand -up komedije?
- Imate pravo kada kažete da su turobna vremena i da nam svima nedostaje smijeha. Ono što mogu reći jest da su se ljudi nakon korone ipak probudili i da su shvatili da postoje izvori smijeha na koje oni mogu otići uživo. Možemo ponosno reći da stand - up nikada nije bio jači, popularniji i traženiji. Konačno je javnost počela prepoznavati i tu vrstu komedije tako da su naše predstave uglavnom rasprodane.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!