"Ja sam franjevac, pater Riki, za djecu Kikiriki. Evo zašto sam još kao dječak odlučio biti svećenik"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – „Ja sam vaš novi pater i želim vam se predstaviti. Zovem se pater Rikard, a djeca me zovu Kikiriki, pater Riki. Iz Međimurja sam, imam dobro međimursko srce, 30 godina sam bio u Slavoniji, imam slavonsku širinu. Bio sam u Krapini, zagorski sam veseljak. A sada sam stari borac, Bilogorac“, ovim se riječima, sada već davne 2013. godine, svojim župljanima u Bjelovaru nakon svete mise u Župi svetog Antuna Padovanskog predstavio pater Rikard, odnosno fra Rikard, čije je krsno ime Vladimir Patafta.
Iskrenim i simpatičnim nastupom, pater Riki osvojio je srca malih, ali i velikih Bjelovarčana na prvu.
Danas 88-godišnjak, pater Riki i dalje je veoma aktivan. Kako kaže, za njega nema umirovljenja. Dobrog je zdravlja, uvijek nasmijan i spreman za šalu, a posebno za djecu koja ga naprosto obožavaju. A, nema dvojbe, i on njih.
Život fra Rikarda ispunjen je znanjem, glazbom, sportom i nadasve vjerom pa je po mnogočemu inspiracija drugima, Rijetko tko ga u gradu ne poznaje i nema potrebu progovoriti nekoliko riječi s njim.
Zaslužan je za izgrađene dvije nove crkve, zbog njega je čak petero mladih odlučilo slijediti Božji poziv, promiče sport, strastveni je Dinoamovac, pravi jezikoslovac, a više od svega karakterizira ga što kod ljudi ne gleda tko je koje vjere ili nacionalnosti. Cijeni i poštuje sve.
Međimurje u srcu
U podužem i nadasve ugodnom razgovoru s fra Rikardom doznajemo zašto je ljudima toliko lijepo u njegovom društvu. Ujedno pokušavamo doznati i kakav je život od djetinjstva imao ovaj franjevac koji je lani, 2023. godine, proslavio dijamantnu obljetnicu, odnosno 60. godina svećeništva.
- Rođen sam 10. srpnja 1936. godine u Pribislavcu kod Čakovca, u raju zemaljskom, kako mi volimo reći. Tamo sam završio osnovnu školu, pa sam u Čakovcu krenuo u gimnaziju. To je tada bila mala matura. Potom sam otišao u Zagreb i nastavio na Šalati s gimnazijom, odlazim u franjevačko sjemenište na Kaptolu. Tamo sam dobio redovničko ime Rikard. Redovničke zavjete položio sam 1959. u Zagrebu, a za svećenika sam zaređen 1963. u zagrebačkoj crkvi Sv. Franje na Kaptolu. Mladu misu slavio sam iste godine u svom Čakovcu, u crkvi Sv. Nikole biskupa, na spomendan Stepinčeve smrti, 10. veljače. U međuvremenu su me zvali i u vojsku, bio sam dvije godine u Prištini, prisjeća se fra Riki tog nimalo lakog razdoblja. Morao je završiti studij i puno učiti. Upitali smo ga kada je točno osjetio u sebi poziv da postane svećenik.
Vratio se u mislima u rano djetinjstvo i ispričao nam da je bio najmlađi od sedmero braće i sestara.
Volio tanceve, no svećeništvo je prevagnulo
- Roditelji su nam bili jako dobri i pobožni, lijepo su nas odgajali. Tata je bio poštar, a mama domaćica. Redovito smo nedjeljama išli pješke u Čakovec na svete mise. Oduševio sam se tamošnjim franjevcima, posebice paterom imena Pavao Graf. On je bio židov koji se preobratio i postao katolik i sjajan svećenik s ogromnom širinom srca i sluhom za mlade. Htio sam zapravo biti drugi pater Pavao Graf, pa sam već u tim ranim godinama znao da želim postati pop, prisjeća se naš sugovornik i otkriva kako je tata bio oduševljen kada je mu je kao 10-godišnjak priopćio da želi biti svećenik. Mama nije bila toliko sretna, ali najviše iz razloga jer su dva starija brata već ranije krenula u sjemenište u Varaždin, no nakon pola godine su odustali i vratili se doma, što se tada nije baš sviđalo obitelji, bila je to svojevrsna sramota u to vrijeme.
- Nikada se nisam pokajao. Iako su mi se sviđala druženja i tancevi, svećeništvo je prevagnulo. Ja volim svoje zvanje i to se nikada nije promijenilo, odlučno kaže fra Rikard kojemu je prvo radno mjesto bilo u Karlovcu.
- Bio sam mlad, poletan, držao vjeronauke na moderan način, okupljao mlade, a posebno sam ponosan na stolni tenis kojim sam zarazio sve oko sebe. Kupio sam dva stola i vježbao dječake, ministrante. Mnogi su tada počeli i ozbiljnije igrati stolni tenis. Oformili smo i kazalište za koje sam imao smisla pa smo išli okolo i igrali predstavu Muau Isusova. Sašili smo kostime, imali smo pomoć kamermana koji su se brinuli o rasvjeti, pratili su nas tamburaši. Ma baš je bilo sjajno! Osam godina bio sam u Karlovcu, bilo je to lijepo razdoblje nakon kojeg sam otišao u Vukovar. Imao sam Bogdanovce preko sebe, tamo sam proveo četiri godine. Potom sam otišao u Zemun i postao župnik Novog Beograda. To je pripadalo pod đakovačku nadbiskupiju tada. Teško je bilo tamo, bio je to velik grad. No, meni je bilo lijepo, ničim se nisam izdvajao.
Uvijek sam se držao izreke: „Svojim se dičim, a tuđe poštujem“. Zalazio sam i u pravoslavne kuće i nikada s nikim nisam imao problema. Družio sam se i s pravoslavnim svećenicima, rado slušao njihove liturgije. Uživao sam uvijek u drugačijoj kulturi, u operama koje sam redovito slušao i čitao o njima, prisjeća se fra Riki koji je u to vrijeme redovito išao i na nogometne utakmice. Kako priznaje, i danas je strastveni Dinamovac. Kao mlađi, naročito u sjemeništu, volio je i zaigrati nogomet. Ta ga strast nije pustila ni danas pa ne propušta nijednu utakmicu na TV-u.
Rikijada njemu u čast
Nakon šest godina u Zemunu, naš sugovornik otišao je u Đurđenovac gdje je proveo čak 27 godina. Bila je to Župa sv. Josipa. Razvio je po djelovanju tamo, kako sam voli reći, svoja krila kao ptica sokol.
- Osnovao sam 3. svjetovni, franjevački red mladih. Oni žive nešto više život po evanđelju od ostalih vjernika, ali nisu svećenici. Bilo je puno ministranata, a čak sedmorica njih krenuli su prema svećeničkom pozivu. Dio kod isusovaca, dio kod franjevaca. Bio sam silno ponosan i pomislio kako bi bilo sjajno da barem netko završi svoj put. I na kraju, njih čak petorica postali su svećenici. To da slijede Božji poziv jedna je od mojih najvećih radosti u životu, ponosan je fra Riki koji je zaslužan i za dvije nove crkve koje su se sagradile.
Jedna je izgrađena u Našičkom Novom Selu i ona je posvećena sv. Ani, dok je druga sagrađana u Teodorovcu i ona je posvećena sv. Ivanu Krstitelju.
Jedna od zanimljivosti iz života pater Rikija je i druženje koje je nastalo njemu u čast. Riječ je o Rikijadi čija tradicija je započela još u Đurđenovcu, no nikada se nije prekinula…
- Zapravo sam se htio zahvaliti svima u Đurđenovcu na podršci jer su me zvali svojom legendom, pa sam okupio sve one koji me prate na mom životnom putu i odlučio ih, na svoj imendan, 9. lipnja, počastiti. Gradio sam tako mostove ljubavi i prijateljstva, a druženja su se nastavila i u Krapini u koju sam kasnije otišao, ali i u Bjelovaru gdje sam sada, priča fra Riki.
Danas naš sugovornik i dalje drži svete mise, propovijedi, ispovijeda, a po želji vjernika, daje i sakramente. Rado dolazi i u Dom za starije i nemoćne Bjelovar gdje utorkom drži svetu misu, ali i izvan toga dana, podrška je korisnicima.
Misa na esperantu
Širina njegovog znanja je zaista impresivna i ogromna. Član je esperantskog kluba u Bjelovaru. Esperanto je, naime, fra Riki naučio još u vojsci, u Prištini, pa ne čudi što je rado nastavio razvijati svoje znanje u tom pravcu.
- U katedrali sam držao svetu misu i propovijed na esperantu. Imali smo također međunarodni, nacionalni i lokalni esperanto kongres. Rado čitam knjige na esperantu, ali vesele me i ostali strani jezici. Nedavno sam počeo učiti španjolski. Naime, još mi je taj jezik baš nedostajao u mojem opusu. Još na studiju učio sam latinski, grčki, francuski, njemački. Teško je to bilo. Ja mali dječačić-seljačić, a puno se znanja tražilo. No, srećom, uvijek su mi jezici dobro ležali. Kasnije sam učio talijanski, engleski i poljski, priznaje pater Riki koji danas najbolje pak, govori njemački jezik. Njega je dobro izbrusio na 6-godišnjem studiju teologije, prisjeća se i priznaje nam da je itekako svjestan da Bjelovarčani baš vole franjevce. Zašto je to tako, pitamo ga.
- Dolaze nam ljudi iz ostalih gradova na mise. Crkva bude uvijek puna. Posebno volimo djecu. Oni su tako slatki. Zapravo je vrlo jednostavno. Mi smo prema svima otvorenog srca, nikoga na ništa ne prisiljavamo i vjernici to osjete, kaže pater Riki kojeg smo upitali i za zdravlje.
- Prije sedam godina ugradio sam pacemaker jer mi je bio puls nešto slab. No, sada se osjećam sjajno. Još uvijek vozim i automobil. Kod nas zapravo nema umirovljenja već radimo dokle god možemo. Mlađi preuzimaju veći dio obveza, a nas poštede, pojašnjava fra Riki koji u svećenički starački dom koji se nalazi u Varaždinu i koji im je uvijek na raspolaganju, još uvijek ne namjerava ići.
Dijamantni jubilej
- Lijepo mi je ovdje u Bjelovaru, družimo se sa svećenicima iz biskupije, ispovijedamo jedni druge i istinski uživamo u svom pozivu, zaključuje fra Riki koje je ponosan jer je prošle godine proslavio veliki jubilej i to onaj dijamantni – 60 godina svećeništva.
- Za 25 godina svećeništva slavi se srebrni jubilej, za 50 godina zlatni, a za 60 godina dijamatni. Najprije sam ga obilježio u mom Pribislavcu. Slavlje se nastavilo i u Đurđenovcu, Krapini, Karlovcu, a potom i u Bjelovaru. Jako sam bio sretan i sve sam izdržao kada sam vidio koliko dobrih ljudi me voli i podržava u onome što činim, skromno priznaje naš sugovornik koji još ima sestru Anu u Sloveniji i brata Pavela u Mačkovcu.
Na kraju nam kaže kako mu nikada nije bilo važno tko je koje vjere ili nacionalnosti. Uvijek je volio sve ljude.
- „Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste“. U tom duhu oduvijek živim jer to je jedini pravi put. Tko u što vjeruje, njegova je stvar, zaključuje pater Riki koji prijateljstvo i ljubav pokazuje svima oko sebe. I tako otkako zna za sebe, punih 88 godina.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!