Lipički dimnjak nestaje, ruše ga "Nindža krovnjače", heroji koji su volontirali u Zagrebu i na Baniji
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Sve je lipički dimnjak izdržao. Stameno je stajao još od sredine šezdesetih kada je Staklana Lipik izgrađena i puštena u rad. Ispod njega nalazila se moćna peć za ravno staklo koja je hranila grad, a njegovih 76 metara gordo je predstavljalo simbol industrijskog razvoja, prosperiteta i blagostanja čitavog kraja.
Radilo tisuću ljudi
Generacije Lipičana, ali i majstora iz drugih krajeva ovdje su izbrusile zanat. Ključno je bilo to što je u okolici Lipika otkriveno nalazište kvarcnog pijeska koji je bio jedinstvena, kvalitetna sirovina za proizvodnju stakla.
Saznavši za nalazište, izgradili su Lipičani 1963. tvornicu koja je bila jedina takva u Hrvatskoj. Sagrađene su velike peći, zaposleno je preko 1000 ljudi, dovedena je nova tehnologija te se proizvodilo u velikim serijama razne vrsta stakla, za autoindustriju i za kućanstvo.
Možda ne baš poput vukovarskog vodotornja, ali i lipički je dimnjak ponosno izdržao brojne napade u Domovinskom ratu. Iako im više nije bio potreban, ostao je simbol grada pa su ga uvijek revno popravljali.
Sve do nevremena prošle godine koje je odnijelo šesnaest metara i nepovratno oštetilo konstrukciju. Što nije učinio rat učinili su vrijeme i nevrijeme. Dimnjaku je došao kraj.
Polovice dimnjaka više nema
Prije desetak dana radnici tvrtke Visinski radovi iz Zagreba počeli su ga rastavljati. I to onako kako se i gradio - ciglu po ciglu. Za taj, užasno zahtjevan ali i opasan zadatak zaduženi su posebni ljudi, koje smo i u petak zatekli na gradilištu, točnije, rušilištu.
Među njima je i Jagor Koprek, 40-godišnjak koji je, iako je studirao krizni menadžment, visinski tehničar već dvanaest godina te je radio čak i na zgradama u Kanadi visine 120 metara. Priča nam kako izgleda ovaj težak posao, dok primjećujemo kako gotovo polovice dimnjaka više nema.
- Četvero nas je u timu, dizaličar i nas troje na visini. Podignu na gore u košari i zatim, malo po malo, štemamo, sloj po sloj ove stare cigle koja se zatim baca u dimnjačko okno, na čijem je dnu izbušena rupa za odvoz cigle. Mukotrpan je to i dugotrajan posao koji će ukupno, ako sve bude u redu, potrajati pedesetak dana - objašnjava.
Kaže kako je "košara" u kojoj i podižu na visinu iz koje malo po malo, gledajući u grotlo dimnjaka pod sobom, čupaju cigle. Naime, skela nije opcija jer je statika dimnjaka nepovratno oštećena.
- To je desetljećima stari "mort" koji se više jednostavno ne drži, cigle se ne drže skupa. Zato moramo biti ovako oprezni - govori nam u rijetkim trenucima predaha od osmosatnog napornog rada na velikoj visini. Na njemu je sva sila opreme, različite kuke, gurtne, štošta, a sve zajedno teško oko deset kilograma. Pa ti hajde s time na pedeset metara u maloj košari...
Odvajanje konstrukcije vodospreme
- Ako gledamo po kubikaži, zasad smo skinuli oko 30 posto - objašnjava.
Stigli su već do goleme vodospreme koja je od čelika. Nju neće moći razbiti pa će i njeno uklanjanje biti spektakularno. Doći će idućeg tjedna posebna dizalica koja će odvojiti čitavu golemu konstrukciju i nježno je spustiti na tlo. Nakon toga kreće uklanjanje(točnije, opet štemanje), donjeg, znatno debljeg dijela dimnjaka. I tako će sve u travnju otići u povijest.
U timu kojeg zatičemo na dimnjaku je uigrana petorka, uz našeg sugovornika Kopreka (drugi nisu mogli sići jer su radovi delikatni i užurbani kako bi sve bilo gotovo na vrijeme) su i Robert Babić, Pavao Babić, Lovro Lučev i dizaličar Ivan Katanić "Katana".
Zanimljiva je to, uigrana i iskusna ekipa. Radili su kojekakve poslove. Mnogi od njih javnosti su poznati kao "Nindža krovnjače". Mjesecima su volontirali i nakon zagrebačkog i nakon banijskog potresa. Skidali su dimnjake sa zgrada, pentrali se gdje se nitko nije mogao popeti. Pomogli su kad je bilo najpotrebnije i iako se time ne hvale, mi ih hvalimo. Mnogo je pothvata iza ove ekipe.
- Radili smo rasvjetu Pelješkog mosta. To je bio jako zanimljiv zadatak - govori nam Koprek.
Rade po cijelom svijetu
- Je li bilo vruće, je li vas "derao" vjetar - pita kolega Dalmatinac.
- Ma kakvi. Rasvjeta se postavljala ispod mosta, tako da smo uvijek bili u hladu, a uvijek je puhao blagi vjetar tako da, što je bilo smiješno, smo nekada nosili duge rukave usred ljeta - smije se naš sugovornik prepričavajući kako je bilo visjeti iznad Jadrana. Svega je još bilo. U Brodogradilištu Viktor Lenac bojali su goleme brodove i dizalice, jedan od njihovih kolega iz tvrtke Visinski radovi trenutno se vere po vjetroelektranama u Norveškoj, drugi je na nekom dalekovodu u Austriji... Nema nerješivog zadatka, a svatko je specijalist za nešto, od struje do grubih fizičkih radova.
Pitamo Kopreka kako je uopće završio u ovom poslu. Smije se.
- Trebao je to biti studentski posao, prao sam prozore na visokim zgradama, znate, onako obješen. Na kraju se to pretvorilo u karijeru, eto - kaže.
Nema se puno vremena, dimnjak mora dolje, Kopreka ostavljamo poslu. Pitamo samo za kraj kako to da se ne boji biti na tolikoj visini.
- Naravno da se bojim! Visinu moraš poštovati. To vam je kao vozač u prometu. Ne smiješ se opustiti, uvijek moraš biti spreman na neke nepredviđene situacije. Zasad nisam imao nikakvih komplikacija, ali uistinu treba biti oprezan jer ovdje trenutak nepažnje može dovesti do problema. Zato imamo kuke za evakuaciju, niz osigurača i sve mora biti u besprijekornoj formi kako bi se posao odradio - zaključuje pa se popne u košaru i "odleti" u nebo.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!