KRVAVA SUBOTA Umjesto svadbenih zvona, 21. rujna 1991. Ivanovim Selom odjeknuli su pucnjevi i jauci

- Pamtim to jutro kao da je bilo jučer. Prvo je negdje u blizini odjeknula snažna eksplozija. Svi smo pojurili u podrum. Mama, tata, baka, djed, brat i ja. A onda su došli četnici, izvukli su van oca i djeda i poveli ih sa sobom. Oca smo tada posljednji put vidjeli živa – priča nam Igor Frantal iz Ivanovog sela čiji je otac Zdravko bio jedna od sedam žrtava 21. rujna 1991. u Ivanovom Selu.

Te krvave subote četnici iz okolnih sela, potpomognuti jakim snagama Jugoslavenske narodne armije, banuli su u Ivanovo Selo, naselje u kojem je živjelo uglavnom češko stanovništvo i počinili stravičan pokolj. Kako su prolazili selom, palili su kuće i pljačkali te iz dvorišta izvlačili muškarce kako bi im poslužili kao živi štit ukoliko dođu u okršaj s hrvatskim snagama. Sreća u nesreći je bila što je samo dan ranije većina djece iz sela evakuirana u Češku. Na južnoj Bilogori se mjesecima prije toga ''kuhalo'' i znalo da Srbi nešto spremaju, o čemu su lokalni Česi pisali i samom tadašnjem predsjedniku Češle Vaclavu Havelu.

Zdravko Frantal, jedan od ubijenih/Foto: Privatni album

No, nitko nije mogao ni slutiti tragediju koja je pogodila Ivanovo Selo tog toplog rujanskog dana 1991. U susjedstvu Frantalovih, kod obitelji Horak, toga jutra spremala se svadba. Josipa Horak veselila se jer je trebala poći na vjenčanje svoga nećaka. No, to se nije dogodilo. Četnici su je ustrijelili na kućnom pragu.

Četnici i JNA

Istu sudbinu za dlaku je izbjegla i Boženka Pitera čiji suprug Franjo je u to vrijeme bio šef seoskog Kriznog štaba. Nakon što je počeo četnički zulum, njezin suprug je s ostalim muškarcima krenuo organizirati obranu. Ona se sakrila ispod stepenica obiteljske kuće.

- Odjednom sam čula četnike i vojnike JNA. Banuli su u naše dvorište, a onda i u kuću. Drhtala sam ispod stepenica, slušajući kako unutra uništavaju, čulo se lupanje, lom stakla. Molila sam Boga da me ne pronađu, nikada u životu me nije bilo toliko strah – prisjetila se gđa Boženka za MojPortal.

Srećom, nisu je pronašli. Nakon što su porazbijali što su planirali u kući, nastavili su svoj pohod dalje prema središtu sela. Ondje su počinili još jedan stravičan zločin. Nekolicina njih se uputila prema katoličkoj crkvi Presvetog Srca Isusova, s namjerom da ubiju tadašnjeg župnika Josipa Košćaka koji se sakrio u crkvi.

Pokojni don Josip Košćak/Foto: Grad Grubišno Polje

- Vikali su: Pope izađi, ali ja nisam htio izaći iz crkve u kojoj sam bio. Da sam izašao bio bi mrtav. Zaklan – ispričao je prije nekoliko godina za 24sata sada već pokojni don Josip.

Sličnost sa seoskim svećenikom glavom je koju minutu kasnije platio nesretni Ivica Kovačić iz susjednog sela, koji se zatekao kod župnog dvora. Četnici su pomislili kako je on svećenik te su ga u dvorištu crkve hladnokrvno zaklali.

Napad na Grubišno Polje

Vijest o pokolju u Ivanovom selu šokirala je pripadnike Zbora narodne garde u Grubišnom Polju koji nisu mogli odmah priteći u pomoć jer je njih neprijatelj napadao s druge strane, prisjeća se tadašnji zapovjednik ZNG-a Grubišno Polje Zlatko Mađeruh.

- Naša vojska se tek formirala, bili smo u začetku. Večer prije, 20. rujna, iz vojarne u Križevcima stigla nam je veća količina pješačkog naoružanja, ali do jutra ga nismo uspjeli ni raspakirati. U Grubišnom Polju bili su pripadnici temeljne policije i onoliko dragovoljaca koliko smo imali pušaka. Nismo još bili ustrojeni kao prava vojna postrojba, nismo imali stožer ni mogućnost klasične mobilizacije. Bili smo ljudi koji su se okupili i uzeli oružje kako bi obranili svoj kraj – prisjeća se Mađeruh.

Dok se toga jutra tek razdanjivalo, Grubišno Polje zatresla je snažna eksplozija. Pobunjeni Srbi minirali su most preko potoka Peratovica i time presjekli najbrži put kojim je pomoć mogla stići prema Ivanovu Selu. Gotovo istodobno počeo je napad i na sam grad.

- Cilj im je bio probiti se prema Grubišnom Polju, izaći na komunikaciju prema Zdencima i Daruvaru te presjeći taj pravac. Ivanovo Selo našlo im se na putu. Iz sela su stizali pozivi u pomoć, ali i mi smo bili napadnuti s druge strane. Tražili smo pomoć iz Bjelovara, stigla je specijalna policija, a tridesetak naših ljudi krenulo je pješice, uz rijeku Ilovu, jer se vozilima nije moglo proći. U međuvremenu su prema selu samoinicijativno krenuli dragovoljci iz Šuplje Lipe, a velika pomoć stigla je i iz Daruvara. U tim prvim danima rata još nije postojalo zapovjedništvo koje bi sve te skupine moglo povezati i usmjeravati kao jednu vojsku. Rješavali smo probleme u hodu – govori Mađeruh.

Taoci u živom zidu

Kada su hrvatski branitelji napokon uspjeli ući u selo, napadači su se već povlačili. Iza njih su ostali mrtvi ljudi, ranjeni mještani, zapaljene kuće i gospodarske zgrade te prizori koji se, kaže nekadašnji zapovjednik, ne mogu zaboraviti.

- Ljudi koji su prvi ušli pričali su mi na što su nailazili. Mrtvi su ležali na cesti, štagljevi i kuće gorjeli su. Užas. Ne možete ni zamisliti što su proživjeli mještani, ni krivi ni dužni. Bili su to većinom ljudi češke nacionalnosti, obični seljaci koji su do tada živjeli pokraj svojih napadača, radili s njima i poznavali ih. A onda su ih ti isti ljudi izvlačili iz kuća – govori.

U crkvi u kojoj se spasio don Josip svake se godine služi misa za poginule/Foto: Grad Grubišno Polje

Muškarce su tjerali iz više seoskih ulica prema središtu Ivanova Sela. Morali su hodati ispred naoružanih napadača, pretvoreni u živi štit. Dok su jedni sprovodili civile, iza njih su, prema svjedočenjima mještana, išle žene koje su ulazile u kuće, pljačkale ih i ukradene stvari organizirano odvozile traktorima.

- Kada su ljude dotjerali u središte sela i okupili ih na jednome mjestu, na njih je iz borbenog oklopnog vozila ispaljena granata. Usput su ubijali koga su htjeli. To nisu bili nepoznati ljudi koji su stigli izdaleka. Napad su uglavnom izveli domaći pobunjeni Srbi iz okolnih sela. Ljudi koje su žrtve poznavale – kaže Mađeruh.

Toga je dana u Ivanovom Selu ubijeno sedmero civila i dvoje gardista koji su sudjelovali u obrani.

Dva dana poslije selo se moralo oprostiti od ubijenih. No ni tada opasnost nije prošla. Seosko groblje nalazilo se izvan naselja, na području prema kojemu su se povukli napadači pa do njega nije bilo moguće sigurno doći. Pogrebna povorka bila bi izložena novom napadu.

Čitavo selo na svaku godišnjicu oplakuje stradale/Foto: Grad Grubišno Polje

Zato su mrtvi pokopani u zajedničku grobnicu u samom središtu Ivanova Sela. Na mjestu na kojem su ubijeni i oko kojega se toga dana prelomila sudbina čitavoga mjesta. Ondje su ostali počivati i nakon oslobađanja okolnog područja, pod spomenikom i hrvatskom zastavom, kao trajni podsjetnik na vjernost hrvatskih Čeha zemlji koju su smatrali svojom domovinom.

Najtužniji dan

Za Ivanovo Selo bio je to najtužniji dan u njegovoj povijesti. Mjesto u kojem su se toga rujna trebala čuti svadbena zvona odjednom je zavijeno u crno. Umjesto na vjenčanje, obitelji su odlazile prepoznavati mrtve, tražiti nestale i spašavati ono što vatra nije progutala. Nestali su susjedi, očevi i djedovi, a djeca koja su preživjela odrasla su s praznim mjestima za obiteljskim stolom.

Jedan od njih bio je i Igor Frantal, kojemu je u trenutku tragedije bilo deset godina. Nakon što su njegova oca Zdravka i djeda četnici odveli iz podruma, Igor, njegov mlađi brat, majka i baka sklonili su se u susjednoj kući. Ondje su čekali, okruženi pucnjavom, ne znajući što se događa s njihovim najbližima. Zdravko i njegov otac završili su među civilima koje su napadači tjerali prema središtu sela.

-Kada je na okupljene ljude ispaljena granata, moj otac je smrtno ranjen. Izdahnuo je na rukama vlastitoga oca, koji je i sam bio ranjen – priča nam Igor.

Jedna od komemoracija/Foto: Grad Grubišno Polje

Tako su Igor i njegov brat ostali bez onog najvrjednijeg, a odrastali su s pitanjima na koja im nitko nije znao odgovoriti: zašto su oca odveli, zašto su ljudi koje je poznavao okrenuli oružje protiv svojih susjeda i zašto za njegovu smrt desetljećima nitko nije kažnjen.

- Moj otac je bio dobar čovjek. Radio je tvornici, volio je pomagati ljudima. Kada danas razgovaram sa starijima koji su ga poznavali, svi za njega imaju samo lijepe riječi. Kažu da je bio ljudina – priča Igor.

Nakon određenog vremena provedenog s majkom i bratom izvan Ivanova Sela, Igor se vratio na obiteljsko imanje. Baš kao i njegov brat, koji je kupio kuću preko puta njegove. Ondje danas žive njihove obitelji, a djeca dvojice braće odrastaju na zemlji na kojoj je živio i njihov djed Zdravko. Iako ga nikada nisu upoznali, jako dobro znaju tko je bio. Otac i stric pričaju im o njemu, o njegovoj dobroti i hrabrosti.

Zločin bez kazne

- Želimo da znaju kakav im je bio djed i što mu se dogodilo. Unatoč svemu, svi smo ostali zajedno i vratili smo se u rodno selo. Mislim da bi ocu bilo drago da zna da smo ponovno ovdje, na svojem imanju – kaže Igor.

Dodaje kako ga svaki 21. rujna vraća u isto jutro, na trenutku u kojemu je oca vidio posljednji put. Godine prolaze, ali odgovornost za zločin i dalje izostaje.

- Prošlo je toliko vremena, a nitko nije odgovarao. Ne znam hoće li ikada. Što više godina prolazi, sve je manje nade – tiho govori.

Igor i Tomislav Frantal odrasli su bez oca/Foto: Privatni album

Ni Zlatko Mađeruh ne vjeruje previše da će krivce za stravični zločin stići pravda. Bar ne na ovome svijetu. Kaže, hrvatska policija i pravosuđe svojedobno su podnosili prijave i pokretali postupke, ali su osumnjičeni nakon povlačenja postali nedostupni hrvatskim vlastima. Tek ako bi netko od njih napustio Srbiju, kamo je većina pobjegla nakon što su hrvatske snage oslobodile južnu Bilogoru, mogao bi biti uhićen na temelju međunarodne tjeralice.

Ubojice iz Ivanovog Sela bile su, vjeruje Mađeruh, dio velikoga plana koji je začet puno prije tog krvavog rujanskog jutra 1991. Vraćajući se mislima u godine prije rata, prisjeća se i jedne vojne vježbe tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Njezin scenarij i pravci djelovanja, kada ih je poslije usporedio s napadima iz 1991. godine, u njemu su izazvali sumnju da ono što se dogodilo nije bilo stihijska pobuna nastala preko noći.

Zlatko Mađeruh, bivši grubišnopoljski gradonačelnik koji je 1991. godine bio zapovjednik Zbora narodne garde Grubišno Polje/Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

-Na toj vojnoj vježbi, na kojoj sam osobno bio, vježbalo se kretanje postrojbi i zauzimanje važnih komunikacijskih pravaca na području kojim će se nekoliko godina poslije doista pokušati presjeći Grubišno Polje od Daruvara i ostatka slobodnog teritorija. Upravo su most preko Peratovice, Ivanovo Selo i pravci prema Zdencima i Daruvaru 21. rujna 1991. postali ključne točke stvarnoga napada – otkriva Mađeruh, dodajući kako je teško zanemariti podudarnosti između onoga što se godinama uvježbavalo i onoga što je poslije provedeno na terenu.

Novi domovi 

Na putu toj zamisli našlo se malo češko selo. Ono je toga dana ranjeno, opljačkano i spaljeno. Posljedice mnogi osjećaji i danas.

- Ne prođe dan a da se toga ne sjetim i da se ne zapitam kako su to mogli učiniti naši susjedi, ljudi s kojima smo radili, veselili se, slavili… Nakon toga dana nešto se slomilo, kao da su u meni ubili životnu radost – kaže gđa Boženka Pintera.

Unatoč boli koji i danas nose, stanovnici Ivanovog Sela na spaljenim su ognjištima ipak uspjeli sagraditi nove domove i nastaviti sa životima. Među njima su i braća Frantal, koja su se vratila u rodno mjestu, svome ocu. I koji će se, kažu nam, pobrinuti da uspomena na njega i ostale ubijene sumještane nikada ne izblijedi.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!