Jozefina iz V. Bastaja jedina je vozačica busa u BBŽ-u: "Jednoga dana kupit ću si svoj autobus"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
ĐULOVAC – Nema boljeg osjećaja nego kada svojim primjerom razbijaš predrasude. Dobro, možda ipak ima. Bolji osjećaj od toga samo je onaj kada znaš da si uspjela sama sebi dokazati da ti to možeš i da si svojim radom, trudom i zalaganjem ispunila svoje snove. Upravo to je učinila naša sugovornica. Predivna, mlada žena iz Velikih Bastaja, naselja u Općini Đulovac. Njeno ime je Jozefina Tomić, ima 33 godine, a rodom je iz Letnice na Kosovu. I ona je vozačica autobusa! Jedina u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji!
Sasvim slučajni put
- Oduvijek volim voziti, a to što sam postala vozačica autobusa dogodilo se nekako sasvim slučajno. Završila sam srednju ekonomsku školu, no nisam pronašla posao u struci. Radila sam, stoga, različite sezonske poslove u restoranima, kafićima i slastičarnicama. Prijatelj, inače vozač autobusa, mi je u nekom trenutku predložio da zašto ne bih probala nešto novo i drugačije raditi. Rekao mi je da im treba vozača, a budući da zna koliko volim voziti, pitao me zašto se ne okušam u tom poslu. Vjerovao je da bi mi se to svidjelo, a te njegove riječi nekako su mi stalno odzvanjale. Sve dok nisam krenula tim putem, prisjeća se Jozefina koja je najprije morala položiti potrebnu kategoriju da bih mogla voziti autobus.
To je učinila u Osijeku. A iz prvog pokušaja položila je propise i vožnju. Sve to uz sezonske poslove koje je radila. Dva odjednom.
Prvo radno mjesto kao vozačica busa Jozefina je pronašla u Čazmatransu gdje i dalje radi, iako je imala ponudu i od druge, manje prijevozničke tvrtke.
Autobus vozi sedam mjeseci i danas je i više nego sretna osoba. Osim po Hrvatskoj, Jozefina vozi i po inozemstvu. Bila je već u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj…
Prva vožnja
- Divno iskustvo je ovaj moj posao. Kažu mi prijatelji da mi svaka čast jer su svjesni da mi sigurno nije lako sjesti za takvu grdosiju poput autobusa, priča nam kroz smijeh Jozefina koju smo upitali sjeća li se svoje prve službene vožnje.
Ona je bila, kaže, na relaciji Stražanac-Imsovac-Kreštelovac prema Garešnici.
- Vozila sam s autobusnog kolodvora u Garešnici do Daruvara. Pretežno su u autobusu bila djeca osnovnoškolci. Bilo je to 10. travnja i svega se jako dobro sjećam. Nisam imala tremu, no bila sam malo napeta jer nije isto voziti samo sebe i voziti djecu za koju osjećam odgovornost. Trebalo i je vremena da se opustim, a uostalom treba dobro zapamtiti i sva stajališta na relaciji koju vozim, koliko košta karta i sve ostalo, pojašnjava nam Jozefina.
Kaže nam kako sa samom vožnjom i parkiranjem nema problema, a u početku joj je trebalo da zaboravi kako u autobusu zapravo stalno vozi pred publikom. To više, tvrdi nam, nije problem.
- Veliko hvala svim mojim kolegama koji su cijelo vrijeme podrška, a naročito jednome. On će se prepoznati. Sve mi je pojasnio i pokazao, pa i kada bih oko neke administracije imala nedoumica. On je uvijek bio tu. Podrška su mi i članovi obitelj, priča Jozefina i otkiva kako su zapravo jedino žene bile skeptične oko izbora njenog zanimanja.
Vjerovala u sebe
- Pitale su me „pa što ćeš ti kao žena za volanom, što će tebi to“. Nisu vidjele da ću s tim zanimanjem daleko dogurati. No, ja sam u sebe vjerovala. U početku su me znala djeca u autobusu čudno gledati, ali bili su puni podrške. Govorili su: „gle, teta vozi bus“. To je bilo baš simpatično, prisjeća se naša sugovornica i još jednom zahvaljuje svim kolegama na cesti, koji su god čuli za nju i koji su joj uputili riječi podrške. U velikoj većini joj se svi dive i podržavaju to što tako zdušno i sa srcem radi. A da stvarno sa srcem radi svoj posao, to se može zaključiti i po samom pričanju o zanimanju koje joj je očito – zanimanje iz snova.
U Petrinji, kaže nam Jozefina ima čak tri kolegice. Majku i kćer te još jednu ženu. Iako se nisu imale priliku još upoznati, srele su se na cesti i bacile „šoferski pozdrav“.
Što se tiče budućnosti, i tu Jozefina već sada može reći u kojem pravcu razmišlja.
- Možda si u budućnosti kupim jedan j autobus pa postanem privatni prijevoznik. U svakom slučaju, vidim se za volanom, a autobus je moja velika ljubav. Nisam ni u jednom trenutku požalila zbog pravca kojim sam krenula, a u svemu tome puno mi pomaže podrška okoline, kaže na kraju Jozefina koja bi svima ostalima poručila da budu hrabri, odlučni i da ne staju pred preprekama. Jer, samo se na taj način mogu ispuniti snovi.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!