Dinko Tandara kilometrima nosio ranjenog suborca Davora Hegedića: "Još čuvam trakicu s njegove odore"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR - Sedam tisuća i 300 dana ili punih 20 godina Bjelovarčanka Nada Hegedić svakodnevno je pohodila grob svojeg sina Davora Hegedića kojeg je izgubila u ratu. I danas to čini redovito, no ne više svakodnevno. Kako nam kaže, trudi se živjeti u sadašnjosti, ali iznimno poštujući prošlost u kojoj je izgubila svojeg starijeg sina. Mladić od nepunih 25 godina, inače pripadnik Specijalne jedinice policije „Omege” život je za svoju domovinu položio 1. svibnja 1995. godine, prvoga dana operacije Bljesak, u Gornjem Kovačevcu kod Novske. Podsjetimo, toga dana započela je vojno–redarstvena operacija ”Bljesak” u kojoj su snage Hrvatske vojske i policije oslobodile okupirano područje zapadne Slavonije.
Nada, koja danas ima 72 godine, majka je četvero djece, a njezino bogatstvo uz supruga je osam unučadi i čak devet praunučadi. Godinama je ova jaka žena predsjednica Udruge roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Bjelovarsko-bilogorske županije. Na svim komemoracijama hrabro drži uzdignutu glavu, polaže vijence i pali svijeće, moli se za duše svih poginulih branitelja, a crninu nikada ne skida. No, iza jake žene kriju se emocije o kojima nikada ranije nije nikome pričala.
Oba sina u ratu
Ne voli, kaže nam, previše pričati o sebi. Ionako ju svi znaju, no želja da se nikada ne zaboravi što je bilo, kao i da se zlo ne ponovi, bio je poticaj da svoju priču ipak podijeli s nama.
- Udruga roditelja poginulih branitelja BBŽ-a je nekada brojila više od 740 članova. Danas je živih roditelja tek stotinjak. Puno ih je neaktivno jer su stari i bolesni. Teško je o svemu tome pričati jer smo doživjeli prave strahote, kaže nam Nada koja je početkom rata bila žena od 40 godina. Ona i suprug imali su dvije kćeri i dva sina. Već je bila i baka.
- Svi su me zvali "baba". I dan danas sam baba i ne sramim se toga. Kada je nesretni rat krenuo, mlađi sin Dražen, koji je imao svega 18 godina, služio je vojni rok, a starijeg Davora, tada 20-godišnjaka, su pozvali u policiju. Išao je od početka na straže, kuda god je trebalo. Nikada neću zaboraviti dan kada se Dražen trebao vratiti doma iz vojske. Zajedno sa starijim Davorom radila sam u trgovini, a on je prije mene otišao kući. Srela sam ga ubrzo na cesti, jurio je jer su ga zvali iz policije. To je bio lipanj 1991. godine. Tresla sam se od straha, strepila, čekala, spremala večeru... Jednog sam sina čekala da se vrati kući iz vojske, a drugi je otišao u nepoznato. Svako malo sam izlazila na cestu i nagledavala se lijevo i desno. Ti osjećaji straha se nikada ne zaboravljaju, priča nam Nada brišući suze s lica. Te noći oba njezina sina su se sretno vratila svojoj kući.
- Kada je Davor, kojega smo svi od milja zvali Dado, prvi puta kući donio lovačku pušku, za mene su to bile strahote. Nikada ranije u našem domu nije bilo oružja, niti se tko bavio lovom. Kada su krenula dežurstva, Dado je posvuda išao. Njegov pri teren bio je Pakrac, no bio je on i na Velebitu, pa u akciji Južni potez nakon čega je čuvao granicu s Crnom Gorom, zatim u akciji Krug Požega, Poskok 2, Krug Dubrovnik, prisjeća s majka.
I mlađi Nadin sin često je izbivao iz kuće, branio je domovinu posvuda, no skinuo se ranije od brata iz vojske. Bilo je to početkom 1994. godine.
Vjeran Omegama
Posljednja akcija Davora Hegedića, inače pričuvnog vojnika koji je kasnije bio i na prvoj crti obrane, bio je Bljesak.
- Kada se vraćao sa svih svojih terena, vodio je svoje suborce meni na gablec. Govorio je: "mama će uvijek imati nešto za nas"! Došlo je vrijeme da se opredijeli hoće li ostati sa specijalnom policijom ili će prijeći u bjelovarsku 105. brigadu HV-a. Rekla sam mu da sam odluči, no da bi bilo lijepo da ostane s Omegama kada je s njima bio od samih početaka. Tako je i bilo, prisjeća se Nada i otkriva nam kako je njezin sin stradao od metka koji ga je pogodio kod vrata, blizu uha.
Sve se to dogodilo duboko u šumi blizu Bijelih Stijena koju je, čim se moglo, obišla i Nada. Kaže kako je teren vrlo nepristupačan, gotovo neprohodan.
- Kada se radio spomenk, Dadini dečki su me pitali za savjet gdje da ga podignu. Bili su to spremni učiniti ako ja to tako želim u toj dubokoj šumi. No, budući da je moj Dado izdahnuo u helikopteru na putu prema bolnici, rela sam im da bi bilo bolje da se to učini negdje gdje će ljudi moći lakše doći, gdje će moći položiti cvijeće, zapaliti svijeće i pomoliti se. Spomenik je naposljetku podignut kod raspela uz glavnu cestu, otkriva Nada događaje koji su uslijedili nakon nesretnog događaja.
Dado je, priznaje nam, bio posebno privržen njoj. Toliko da je mogla predosjetiti neke događaje koje je teško danas uopće objasniti. Predosjetila je tako i to ne jednom njegov povratak doma.
- Kada je dolazio s terena, uvijek ga je čekala domaća juha i svježe pećen kruh. To je strašno volio i da sam imala ne znam koliko posla i bila ne znam kako umorna, pripremila sam ta, njemu omiljena jela. To mu je došlo kao lijek nakon napornih terena i suhe hrane. Kada je otišao na tu zadnju akciju, preplavio me silni nemir. Otišao je, a ništa se nije znalo. Kada smo čuli da je krenuo Bljesak, posumnjali smo da su Omege tamo. Slušala sam na radiju što se događa, no kasno navečer izgubila sam signal. Nemir koji me prelavio tog dana i te noći dan danas nikome ne mogu objasniti. Čula sam kroz san šum, žamor ljudi, kao da su svi u dvorištu, vidjela sam u snu lijes u kakvom je uskoro moj Dado došao, priča nam Nada strahote koje su stisnule njezino majčino srce. Istoga dana, nešto kasnije svi su doznali da njihovog Dade više nema među živima.
Bol koja se ne može opisati
- Kada se svega toga samo sjetim... Te se boli ne mogu nikome tko ih nije doživio, objasniti. Život je tekao dalje, a mi smo jedni u drugima pronašli snagu. Molila sam se na svakome koraku, iako dotad nisam bila veliki vjernik. Djeca me nisu ostavljala samu niti na trenutak. Bili su svjesni da ako imam posla, da ću morati biti dobro. Liječnica mi je rekla: "Nado, prepisat ću ti tablete, no nemoj ih piti. Kada ti bude teško i kada osjetiš tugu i bijes, uzmi motiku, idi u vrt, izbaci iz sebe srdžbu." Tako je i bilo. Morala sam kuhati, brinuti o djeci, unucima, molila sam se. Njednu injekciju nisam primila. Bila sam svjesna svega što se događa. Bilo je teško onda, no teško je i danas, priznaje Nada koju boli i što je sve manje živih roditelja.
Komemoracije su danas mjesto susreta, molitve i prisjećanja i Nada ih, osim što ih organizira kada su u pitanju roditelji poginuih branitelja, ne preskače. Ona brine o nabavci vijenaca, lampiona, organizira prijevoz, sudjeluje na sastancima, a raduje je što u svemu tome ima podršku Grada i BBŽ-a.
Iako ima puno obveza u Udruzi, one ju održavaju zaposlenom i "živom". Osjeća se korisno, a uostalom, smatra da je jako važno djeci, ali i svim budućim naraštajima, ostaviti povijesne činjenice.
- Udruga mi je pružila utočište. Svi smo mi prošli isto i razumijemo se bez puno razgovora. O bolnim temama više ne pričamo jer smo cijelu vječnost samo o tome pričali. Sada se trudimo živjeti za sadašnjost. No, jednoga dana kada moja generacija više neće moći raditi sve ovo, nadam se da će obveze u Udruzi pruzeti netko drugi, naša djeca možda. Važno im se je pokloniti i ne zaboraviti što su učinili, kakav zalog su dali, priznaje nam Nada koju smo upitali i za Davorove suborce koji su bili uz njega kada je izgubio život.
Sjećanje na kobni dan
- Dado je jedini iz Omega toga dana poginuo. Znam da ih je bilo više ranjenih. No, tamo su uz njega bili Dinko Tandara i Dražen Babić. Oni su ga nosili ranjenoga. Gdje god da se pojavimo na istom događanju, još nije bilo da me Dinko Tandara nije pozdravio i poljubio. I njima je bilo jako teško. Svi smo mi povezani i jedni drugima podrška, skromno kaže Nada.
Bjelovarčanin Dinko Tandara, pomoćnik ministra i ravnatelj Uprave za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć pri Ministrstvu branitelja svojim se sugrađanima jakim porukama poslanim s bjelovarskog paviljona obratio povodom Dana Grada Bjelovara krajem rujna.
- Obraćam se ponajprije djeci i mladima. Danas stojite s herojima. Svi oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu su heroji. Ne oni u filmovima ili u igricama, već oni koje danas gledate. To su ovi starci, pogrbljeni i šepavi. To su heroji našega rata, heroji koji su nakon dugih stoljeća ostvarili naš san. Danas imamo domovinu koju itekako moramo čuvati, ali to možemo jedino zajedništvom. Ono nas vodi i dalje, poručio je, između ostaloga, Tandara koji smatra da je Bjelovar danas prekrasan grad.
Upitali smo ga sjeća li se trenutka kada je ranjen njegov suborac Davor Hegedić.
- Kako ne, vrlo dobro se sjećam toga dana. Dado je vjerojatno, po mojoj procjeni, pogođen u trenutku kada je zalegao prema tlu. Pucalo se sa svih strana. Kada sam s još jednim kolegom došao do njega, okrenuli smo ga, a kolega je rekao: „Dobro je, dobio si samo u ključnu kost. Nemoj brinuti, nije to ništa strašno“. No, ja sam vidio ranu kroz uho, iznad ključne kosti. Onda sam mu podigao košulju i vidio da je metak ušao u tijelo. Izlazne rane nije bilo. Shvatio sam da nije to baš bezazleno. U tom trenutku mi smo bili duboko u šumi, nešto više izloženi od ostalih naših postrojbi, prisjeća se Tandara i nastavlja kako su potom svog ranjenog suborca stavili na nosila i krenuli s njegovim izvlačenjem prema natrag.
Po njegovoj procjeni, nosili s ga između tri i četiri kilometra, po vrlo nepristupačnom terenu i dubokim šumskim jarcima.
Nosili ga kilometrima
- Bilo je to kroz brdovito i teško prohodno područje. Nosili smo sigurno 90 i nešto kilograma. Uz Dadu je bilo i njegovo oružje. Bilo je jako naporno, od tolikog tereta i teškog terena, grčili su nam se mišići. Čulo se nekoliko puta: „Pa ne možemo više“, no, odustajanje nije nipošto bila opcija. Forsirali smo da ga što prije iznesemo do hitne, a naletjeli smo u jednome trenutku i na naše dečke iz druge postrojbe koji su mislili da smo „s druge strane“. Iako je to bilo malo nezgodno, srećom, ništa se loše nije dogodilo, prisjeća se Tandara.
Iako pod teškim uvjetima, Davorovi suborci donijeli su ga tako ranjenog do ceste gdje ga je preuzela hitna pomoć. Nažalost, izdahnuo je u helikopteru, na putu prema bolnici.
- Ja sam gledao na koji način ću se vratiti nazad dečkima, bio sam s njima do kraja akcije. Ne mogu zaboraviti taj dan. I danas kao uspomenu na Dadu čuvam njegovu narančastu trakicu koju je nosio na ramenu. Skinuo sam ju i sačuvao, napisao sam datum koji me podsjeća na gubitak suborca kojeg sam gledao kao mlađeg brata, prisjeća se Dinko Tandara.
Poseban odnos prema Nadi
- Svi smo ga zvali Dado. Bio je mladi dečko, ja sam tada bio stariji od njih mnogih. Sve sam ih gledao kao svoju mlađu braću, priznaje Tadara koji je, podsjetimo četiri godine ranije izgubio i rođenog brata Antu koji je poginuo 8. rujna 1991. godine u pokolju u Kusonjama.
- Žao nam je bilo za svakog poginulog čovjeka, nije to uopće bilo jednostavno vrijeme. Nada Hegedić jedna je od majki naših poginulih suboraca. No, ona je ujedno i majka od našega Dade pa je jasno da prema njoj imam drugačiji odnos, priznaje Tandara, čovjek koji za sebe voli reći da nije političar. Stoga i njegovo obraćanje javnosti poput onog u rujnu u Bjelovaru, otkriva nam, nije dugačko, ali dolazi ravno iz srca.
Upravo srcem svi su oni, među kojima je bio nikada zaboravljeni i nikada prežaljeni Dado, branili svoja ognjišta i svoju domovinu. Time su nas i sve budeće generacije koje tek dolaze zadužili. Ponajprije da ne zaboravimo povijest, da ne zaboravimo njih.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!