Danijela je 30 godina čekala da vlast zapali svijeću na grobu njezine sestre i oca. Više ne mora...

Prije točno 30 godina, tog toplog kolovoškog ponedjeljka 1991., Mirela Ljutak, desetogodišnja djevojčica, večerala je pečena jaja kod ujaka i ujne. Rat je počeo, a tata Ivica i mama Vera dogovorili su se dva tjedna radnije da je najsigurnije skloniti se sa sela u grad, u kuću bake i djeda. Njihov dom je, procijenili su, bio na "nesigurnoj lokaciji", pa su sigurnost za sebe i djecu potražili u gradu. 

Sjedili su tako svi za stolom te ljetne kolovoške večeri koj ujaka i ujne, pričali se i smijali sve dok obiteljsku idilu nije prekinuo snažan prasak, grmljavina iz daljine. Svi su pohitali prema podrumu, logično razmišljajući kako je tamo sigurnije nego na katu. No, kada su se našli pred vratima, odjeknuo je novi prasak.

Ležala bez svijeti

- Ne znam što se dogodilo, ali svjesna sam da ležim na podu, sestra leži pored mene, hodnik je pun krvi, a ja u tom trenutku ne znam čija je krv. Želim ustati i pomoći, ali ne mogu stati na noge - očiju punih suza ispričala je nedavno za 24 sata Danijela Ljutak Jureković, Mirelina sestra.

Ivica Ljutak/Foto: Privatni album

Mirela je, sjeća se i neće to nikada zaboraviti, ležala bez svijesti. Danijela je bila ranjena. Tata Ivica joj je na mjestu poginuo. Mirela je tri dana kasnije preminula. 

Njezin život i život njezine majke više nikad neće biti isti. Od tog trenutka vodit će nekoliko životnih bitaka, a jedna od najtežih je ona kako naučiti živjeti s tugom koja ti neprestano ispunjava svaki dijelić tijela i kako očuvati uspomenu na civilne žrtve rate, od kojih je desetgodišnja djevojčica Mirela bila prvo i jedino dijete koje je stradalo u ratu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. 

Foto: Damir Špehar/Pixsell

Danijela Ljutak Jureković nastavila je svoj život i usput se, kao i njezina majka, nekako naučila živjeti s tom neopisivom tugom za koju znaš da te nikad neće pustiti. I nekako se čovjek uspije pomiriti i s takvim teretom, nosi ga kroz život jer nema drugog izbora. Ali sa zanemarivanjem civilnih žrtava Domovinskog rata, Danijela se nikad nije htjela pomiriti. Kao i sa čuvanjem uspomene na njezinu seku Mirelu, jedino dijete koje je stradao od rata u ovoj županiji.  

"Srami se, državo!"

Danijela je predsjednica Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Bjelovarsko-bilogorske županije i ovih 30 godine borila se za civilne stradalnike i za njihova prava. Trideset je godina vodila bitku u kojoj je pobijedila tek prije nekoliko mjeseci, kada je Zakon koji definira njihova prava napokon donesen. 

Nedavno je putem medija, a povod istupu je bila upravo rasprava o Zakonu o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, zavapila kako njezina sestra u ovih 30 godina nije dobila ni jednu svijeću.

"Srami se, državo!", poručila je. 

Danijela Ljutak Jureković nedavno je prozvala državu jer njezina sestra, jedino dijete koje je poginulo u BBŽ-u, nije od države dobila ni jednu svijeću/Foto: Screenshot

Sada, 30 godina kasnije, počela je dobivati ono što je svih ovih desetljeća tražila. Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata je usvojen, a danas su i prvi put u posljednjih 30 godina vodeći ljudi Grada Daruvara, gradonačelnik Damir Lneniček i njegova zamjenica Vanda Cegledi, položili vijenac i zapalili svijeću na posljednje počivalište Mirele i njezinog tate Ivice na daruvarskom groblju.

Po Mireli bi se, što je plan koji već neko vrijeme čeka realizaciju, trabalo nazvati i dječje igralište na Sajmištu, gdje se ona kao djevojčica najviše voljela igrati. 

Gradonačelnik Damir Lneniček i njegova zamjenica Vanda Cegledi položili su vijenac i zapalili svijeću na grobu Mirele i Ivice Ljutak na 30 obljetnicu pada kobne granate/Foto: MojPortal.

- Projektna dokumentacija je pripremljena. Čekamo da se raspišu natječaji kako bismo mogli aplicirati i urediti to dječje igralište koje će, na neki način, biti jedna pozitivna priča. Ideja je da Mirela, da se tako izrazim, duhom bude prisutna cijelo vrijeme na tom igralištu i tako se igra s djecom svaki dan. Ne želimo staviti nikakve crne, mramorne ploče, nego napraviti nešto posebno i lijepo za MIrelu - rekla nam je dogradonačelnica Vanda Cegledi.

Pomiješani osjećaji

Danijela nije mogla vjerovati da je napokon netko iz Grada bio na grobu njezinog tate i sestre.

- To što su predstavnici Grada Daruvara bili danas na grobu naše Mirele i mog tate... Bio je to za mene i moju majku... Šok. Kada sam čula, osjećaji su mi se miješali, teško mi je to i opisati. istovremeno sam osjećala ponos i bilo mi je drago... A onda sam opet mislila: "Pa zar to niste mogli i prije napraviti?!". Ali, dobro, bili su i ne neka su. Dobro... Neka su - govori nam Danijela, udrahne pa nastavi:  

- Već 20 godina sam predsjednica Udruge civilnih stradalnika BBŽ-a. Nikad nisam htjela ja pokrenuti neku inicijativu za svoju sestru. Uvijek sam mislila da će se toga netko drugi sjetiti jer je jedino dijete koje je poginulo u našoj županiji za vrijeme Domovinskog rata. U dobrim sam odnosima sa Hvidrom i policijom i mislila sam da će se netko od njih sjetiti. Ne želim ja nikakav mauzolej za svoju sestru, ali sam se nadala da će se netko sjetiti staviti jednu ploču na osnovnoj školi da je tamo tog i tog datuma poginula učenica te škole i gotovo. Davno je inicijativu imao Mirko Fotak. On je u ratu bio osnivač MAD-a, a inače je radio kao nastavnik u školi koju je Mirela pohađala. Dok sam ja još odlazila na sve te obljetnice i promocije knjiga vezane uz Domovinki rat, Fotak bi uvijek pred svim gradonačelnicima govorio da sve ravnatelje osnovne škole treba biti sram jer se nisu udostojili jednu ploču za Mirelu staviti na školu - govori Danijela pa ponovno uzdahne.

Gorak okus

Danijela to ni ne primjećuje dok govori, ali kada priča o poginulim civilima, ona govori "mi" ili "nas". 

Foto: Damir Špehar/Pixsell

- A znaš kako je to. Svi se slože, kažu: "Da, da..." i kad promocija završi sve ostane na tome. A dvadest godina mene protokolarno zovu i Grad i Županija i uredno sam dolazila. Uvijek smo bili prisutni i nikad se nisam gurala u prve redove. Ali, daj čovječe, kad tražiš minutu šutnje za poginule branitelje pa reci i za poginule civile. Nije nas malo poginulo. U  svojoj udruzi vodim 56 civila koji su poginuli na području Grada Daruvara, a to su samo oni koji su se meni javili, koji su članovi moje udruge. A njih ima puno više. Uvijek mi je bilo krivo zbog tog odnosa prema civilnim stradalnicima i uvijek sam imala gorak okus u ustima. Nikad nisam umanjivala žrtvu branitelja, da nije bilo njih ne bismo ni mi sada ovako pričali ovo što pričamo. Nadam se da će me ljudi razumjeti, ali uvijek mi je bilo nenormalno da, laički rečeno, ruka branitelja i ruka civila koje su raznesene u ratu ne vrijede jednako. Ja sam samo željela da te dvije ruke ovoj državi vrijede jednako. A onda neka država doda još neki iznos na to branitelju zato što je stradao kao branitelj. Fizičko oštećenje organizma ne smije biti nejednako za ovu državu. To je nepravda. I nju smo sad, napokon, ispravili.