Damir Fijala danas je trebao slaviti 37. rođendan: "Još je tu tvoja kriglica s kojom smo nazdravljali"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Damir Fijala danas bi došao na posao u Dom za starije Vianey u Daruvaru, kolegice bi ga dočekale s pjesmom, izgrlile ga i izljubile za njegov 37. rođendan. Poslije posla bi nazdravili uz gin tonic, netko bi zasvirao harmoniku, a on bi se smijao, pjevao i plesao. Nažalost, to se danas nije dogodilo. Damira je prije nešto više od 3 mjeseca na radnom mjestu u svom krvavom pohodu hladnokrvno ubio Krešimir Pahoki. Ovaj umirovljeni vojni policajac ubio je nakon toga svoju majku i još troje korisnika, izašao iz doma i, kao da se ništa nije dogodilo, otišao u obližnji kafić i naručio piće.
Iako većina građana Daruvara pokušava više ne razmišljati o najvećoj tragediji koja je zadesila njihov grad, neki je ne mogu zaboraviti, ma koliko se trudili. To su djelatnice Doma za starije i nemoćne Vianey koje su doživjele neopisiv šok tog 22. srpnja, a nakon toga se u tišini borile s tugom i svojim strahovima.
Niti jedna od njih nikada nije htjela pričati o tom danu. Sada su odlučile progovoriti. Ali ne o ubojici i njegovom krvavom pohodu, već o svom neprežaljenom kolegi Damiru Fijali s kojim su danas trebali slaviti njegov život. Iako više nije među njima, tješi ih to što je, kažu, bio anđeo za života pa vjeruju kako će ih čuvati i s nekog drugog, boljeg mjesta.
Ovo je njihovo pismo Damiru:
"25. listopada 2024. - papir, olovka, gin i trenutak kada nam jedino ostaje sjećanje na tebe. Nema danas proslave tvog rođendana, već samo ovo oproštajno pismo. A gdje si ti?!?
Ti si tamo negdje gore gdje nema boli, gdje je baš onako kako si nama govorio "samo smireno". Gore si među najljepšim anđelima jer kažu da Bog sebi uzima najbolje i najljepše. To si bio i jesi baš ti.
Draganče, doktore Damire, Damko, kolega i prijatelju sa srcem neiskvarenog dječaka, danas je tvoj rođendan. Trebala je biti harmonika, ekipa, pune čaše i veselje uz onu tvoju pjesmu: "Adio šefe, adio firma, piši 7 dana nema me nema...". Sedam dana? Tebe nema već 95 dana. Nema te za našim stolom, ne pritišćeš naše zvono, ne zoveš "samo da pitaš"...
Ostala su samo sjećanja, tvoje "samo smireno" zapisano na oglasnoj ploči i ti u našim srcima. Čekalo te još puno iskustava, puno zabave, sreće i veselja, puno baka koje ti ostavljaju keksiće zapakirane u komadiću papira. To se uvijek čuvalo za Dragančeta, srce nase ekipe, blaženo muško među ženama.
Toliko je još ludih planova ostalo, obećanja što ćemo te još naučiti. Najdraža kuma ti neće svatove podići na noge, kolegice te neće naučiti peglati, nema više smijeha ni pjesme. Ni onih porukica koje si nam znao slati.
No, možda se jednog dana tamo negdje nađemo i ispunimo sva ova obećanja. A do tada će za svaki tvoj rođendan na našem stolu stajati papir, olovka, tvoja kriglica i naše već ispijene čaše, u spomen na tebe.
Nemaš pojma koliko je ovo teško. Tvoj je dan, a tebe nema s nama. Obuzme nas tuga kada pomislimo da si otišao, ali onda otjeramo te misli i shvatimo - ti si se samo sakrio u našim srcima tako da ćeš ostati s nama zauvijek. Zauvijek ćemo pamtiti tvoje lice, vedru narav i sve naše zajedničke trenutke. Draganče, ovo nije zbogom, samo doviđenja u vječnosti...I sretan ti tvoj prvi nebeski rođendan!
Tvoje cure s posla: Goga, Olena, Anita, Nikoleta, Marijana i Ivana