

Foto: Privatni album Francisco Orlando Castillo















Argentinski vojnik nakon 33 godine vratio hrvatsku zastavu u đulovačku školu: "Ona je podsjetnik na ratne strahote"
"Ponosan sam što sam je sačuvao i želim naglasiti da mi je uvijek bila namjera vratiti ono što pripada vašoj naciji", kaže Francisco koji se nada kako će jednom ponovno posjetiti školu i vidjeti zastavu kako ponosno vijori
ĐULOVAC – Život piše najljepše priče! Nova epizoda, ove već isprane fraze, stiže nam iz Đulovca i ujedno nam dokazuje da to uopće nije fraza već prava istina.
Naime, hrvatska zastava koju je prije 33 godine u jeku Domovinskog rata u Đulovcu u daleku Argentinu odnio pripadnik UNPROFOR-a, vratila se kući! I to na ono mjesto iz kojeg je skinuta – škole.
Dok je na drugom kraju svijeta bivši Unproforac Francisco Orlando Castillo, ujedno umirovljeni dočasnik oružanih snaga Republike Argentine, smišljao kako da izgubljenu i pomalo zaboravljenu zastavu vrati u Đulovac, u školi u Đulovcu mislili su pak, da je riječ o debeloj prijevari na kakve svakodnevno upozoravaju iz policije.
Poruka iz Argentine
- Stigla nam je poruka u messinger na stranicu škole. Pisalo je kako bivši vojnik iz Argentine želi našoj školi vratiti zastavu uzetu još u vrijeme rata u Đulovcu. Te kako je pronašao osobu koja će to učiniti umjesto njega. Kazao je i kako se nada da će jednoga dana i osobno moći posjetiti našu školu i vidjeti tu istu zastavu kako vijori, priča nam ravnateljica Osnovne škole u Đulovcu, Vlatka Tokić.
Cijeli tekst poruke iz lipnja prenosimo u cijelosti:
Poštovani,
Ja, dolje potpisani FRANCISCO ORLANDO CASTILLO, umirovljeni Prvi dočasnik oružanih snaga Republike Argentine,
imam čast obratiti Vam se ovim pismom kako bih podijelio važne događaje iz prošlosti, povezane s Vašom školom i simbolom Vaše domovine – zastavom Republike Hrvatske.
Sudjelovao sam u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda kao pripadnik bataljuna BEA 1 (od 1. lipnja do 30. studenoga 1992.) i BEA 6 (od 1. rujna 1994. do 5. ožujka 1995.), s plavim kacigama, kao pripadnik mirovnih snaga u ratnom sukobu između Republike Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Imao sam čast boraviti u školi koja je tada služila kao baza za operacije održavanja mira Ujedinjenih naroda.
U srpnju 1992. godine bio sam na straži u Osnovnoj školi Dulovac, oko 19:30–20:00 sati, kada mi je osoba zadužena za održavanje zgrade prišla, spustila hrvatsku zastavu s jarbola i predala mi je u ruke, zamolivši me da je čuvam jer su primili dojavu da bi iste večeri mogli biti napadnuti od strane Vojske Republike Srbije.
Odmah sam preuzeo zastavu i obavijestio nadležne. Sljedećeg dana premješteni smo u drugu zgradu u kojoj se nalazila kuglana. Ostali smo ondje do studenoga 1992., kada nas je zamijenio BEA 7.
Svjedočanstvo događaja
Po povratku u Argentinu služio sam u vojnoj bazi Rospentek, u provinciji Santa Cruz, gdje sam pohranio zastavu u kutiju zajedno s materijalima za tečaj engleskog jezika. Kako su godine prolazile, zaboravio sam gdje sam je spremio i smatrao sam je izgubljenom.
Kada sam se 1994. vratio u Hrvatsku s BEA 6, raspoređeni smo u druge krajeve Republike Hrvatske, a u ožujku 1995. vratili smo se u Argentinu.
Krajem 1996. preselio sam se u grad Córdobu. Tijekom studenoga/prosinca 2024., prilikom preuređivanja i pretraživanja materijala u kutiji od tečaja engleskog jezika, pronašao sam zastavu koju sam prije 33 godine tamo spremio.
Od ožujka/travnja 2025. godine nastojao sam stupiti u kontakt s ljudima iz Hrvatske. Tako sam uspio stupiti u kontakt sa gospođom Karen Bauk, članicom odbora Hrvatskog doma u gradu Córdobi. Predloženo mi je da se sastanemo 18. lipnja 2025. u 19 sati u Hrvatskom domu, gdje sam predao fotografije i zastavu Republike Hrvatske kao svjedočanstvo navedenog događaja, predajući je s punim poštovanjem, nakon što sam je čuvao u svom domu 33 godine.
Zamolio sam gospođu Karen da se zastava vrati u istu školu, kao trajni podsjetnik na ratne strahote kroz koje je narod prošao i u kojima su mnogi hrabri ljudi riskirali i izgubili svoje živote za neovisnost svoje domovine.
Ponosan sam što sam je sačuvao i želim naglasiti da mi je uvijek bila namjera vratiti ono što pripada vašoj naciji.
Nadam se da ću jednoga dana moći ponovno posjetiti vašu školu i vidjeti kako ta zastava ponosno vijori na jarbolu slobodne i suverene zemlje.
U ime svoje obitelji i osobno, upućujem najiskrenije pozdrave cijeloj obrazovnoj zajednici vaše škole.
S poštovanjem,
FRANCISCO ORLANDO CASTILLO
Umirovljeni dočasnik oružanih snaga Republike Argentine
Republika Argentina.
Sumnjali na prijevaru
- Mi smo u školi raspravljali o toj poruci i bili smo sigurni da to ne može biti istina. Priča zvuči nevjerojatno! Svaki dan primamo neobične mailove i nažalost, većinom se radi o prijevarama. Zato sam valjda postala previše sumnjičava. No, gospođa Karen iz pisma se zaista javila i dokazala kako je sve što piše istina, priča nam ravnateljica i otkriva kako je zastava, prema želji Francisca Orlanda Castille, već izvješena na školi.
- Lijepa je, velika i jako dobro sačuvana. Visi na ulazu u školu, a ondje će i ostati, zaključuje ravnateljica Tokić.
Budući da je ravnateljica za vrijeme dolaska Karen Bauk u Đulovac bila odsutna, zastavu je preuzela dugogodišnja učiteljica u Đulovcu, Željka Kollert.
- Ma to vam je prava filmska priča. Karen je već četiri puta bila u Hrvatskoj. Ona je prije 13 godina počela učiti hrvatski. Njezin pradjed je otišao u Argentinu, a njezin tata zna možda tek dvije riječi hrvatskog. Zato je Karenina volja, ljubav i želja učiti sve o Hrvatskoj baš nevjerojatna. Ona to toliko u sebi osjeti.
Inače je profesorica biologije i kemije, a u Argentini vodi dječji folklor, radi i na fakultetu. Samouka je što se tiče svega vezanoga uz Hrvatsku i učenje jezika. I dosta dobro govori hrvatski, priča nam učiteljica Kollert i dodaje kako je Karen, koja je trenutno u Zadru, prošla 300 kilometara kako bi zastavu donijela u Đulovac.
Korektan odnos
Inače, o tim ratnim danima razgovarali smo i s Dragom Hodakom koji je svjedočio skidanju, ali i povratku zastave u đulovačku školu.
- Za vrijeme rata završio sam kao zapovjednik Domobranske bojne Daruvar. Sjećam se kada smo dočekali Argentince koji su došli kao UNPROFOR. Ostvarili smo s njima kontakt, a osnovni cilj bio je da međunarodnoj zajednici pokažemo tko je agresor. Oni su došli među dva posvađana naroda i nisu znali gotovo ništa. Bilo je važno da imamo dobar odnos. U tom su kontekstu i dobili od nas zastavu. U to vrijeme mi smo pripremali dolazak Hrvata s Kosova. To je bilo u ljetu 1992. godine. Unproforci su se tada iz škole u kojoj su bili, morali prebaciti u jednu zgradu u centru. Nakon njihovog odlaska za nas je priča bila završena, međutim nije za njih, priča nam Drago Hodak i dodaje kako je nedavno đulovački HDZ primio poruku od Karen Bauk koja je pojasnila kako vraća zastavu.
Tek kada je rekla neke pojedinosti iz tog doba, Hodak je shvatio da je priča nevjerojatna, ali istinita…
- Te neke stvari znalo je nas samo nekoliko, to se nigdje ne može niti pročitati. Konkretno, da su morali izaći iz škole, da je bio napad... Kada je to rekla, shvatio sam da je stvarno upućena u događanja i da zna što se događalo. Potom smo stupili s njom u kontakt, a ostalo je povijest. Ovoga puta novija i ljepša, zaključuje Hodak koji se ne sjeća lica Argentinca, no svejedno mu je drago što je sve ovako završilo.
- S njima smo imali fer i korektan odnos. Nisu nam stvarali nigdje problem. Sjećam se i vremena kada su dolazili Hrvati s Kosova. Rečeno nam je da nas neće pustiti preko punktova, pa smo ih prebacili vlakom. Budući da sam strojovođa po zanimanju, otišao sam u Viroviticu kod šefa stanice, molio ga da nam osigura dvije garniture vlakova da prevezemo ljude. Moji dečki iz Domobrana su ih dočekali na Terezinom Polju, proveli do željezničkog kolodvora u Virovitici i smjestili ih u „plavce“. Tako su došli u centar Đulovca. Mislim da ih je bilo za sedam autobusa, prisjeća se Hodak koji je živi svjedok tog povijesnog vremena.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!



