Iva iz Daruvara ima samo 4 godine i obožava rukomet: "Nema šanse da propusti trening!"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Želite li dokaz da za sport nisu bitni veličina i snaga, već samo srce i želja za treniranjem, zaputite se nekad u daruvarsku sportsku dvoranu, na treninge Škole rukometa RK Daruvar.
Tamo ćete, i to čak tri puta tjedno, zateći Ivu Petrinić koja je tek u 10. mjesecu prošle godine napunila četiri godine a već naveliko trenira rukomet u skupini u kojoj su svi veći od nje. Štoviše, kada bismo ju vidjeli na nekom rukometnom okršaju seniora, moglo bi ju se zamijeniti za malo veću loptu, no ne samo zbog toga koliko je sitna, već i kako juri dvoranom poput malog zvrka.
Treneri ju samo hvale
Ivi ništa nije teško kada je sport u pitanju. Uvjerili smo se u to i sami na jednom treningu na kojem je djevojčica neumorno, ali i vrlo disciplinirano, ispunjavala sve zahtjeve koje su pred nju stavljali njeni treneri, Ana Bijelić i Edi Bašek, koji za nju imaju samo riječi hvale.
Nema Iva previše vremena za razgovor, treba juriti, paziti na upute trenera, tek na sekundu zastane da bi nam smiješkom dala do znanja "evo, sad fotkaj", a onda odleprša dalje.
Majka Blaženka Petrinić otkriva nam kako je do rukometne priče došlo sasvim slučajno. Iva je, naime, već neko vrijeme u mažoretkinjama, pa su se jednom s treninga vraćali kroz dvoranu gdje suj upravo trenirali mladi rukometaši.
- Pitala me, mama, što je ovo. Ja sam joj rekla da je to rukomet, ali da to još nije za nju jer je premala. No, ona nije odustajala. Morali smo čekati da napuni četiri godine i nekoliko dana nakon rođendana već je bila na prvom treningu, pucala je od sreće - kazuje nam Blaženka dok ponosno gleda svoju djevojčicu, inače "vrtićanku" Dječjeg vrtića Vladimir Nazor u Daruvaru.
- Čekam znak - otkriva nam očiju uprtih u djevojčicu.
Djevojčica puna energije
Kakav sad znak, zanima nas?
- Ja ju uvijek dovedem na trening, no nakon par minuta ona mi samo pokaže rukom da je vrijeme da se maknem iz dvorane, pa onda ispred čekam kraj treninga - smije se mama Blaženka. Dok "minići", kako zovu skupinu do osam godina u rukometnoj školi, veselo treniraju, s mamom razgovaramo o rukometu, inače prilično grubom sportu.
- Joj, da! Mene zaboli kad vidim sve te udarce i padove! Nisam baš sportski tip, kao ni 12-godišnji sin Andrej kojeg više zanimaju tehnologija, mobiteli, računala i programiranje. No, tata Igor je sportaš koji se i sam bavio rukometom i puca od sreće što mu je kćer u ovoj dvorani - kazuje nam.
Otkriva kako je Iva još premala da gleda rukometne utakmice, pa tako ne prati ni aktualno prvenstvo niti ima omiljenog igrača, već će radije slobodno vrijeme provesti uz crtiće. Hit je, naravno, Spužva Bob Skockani. No, ne provodi previše vremena pred televizijom, ne zbog strogih roditelja već naprosto jer je prepuna energije. Rekao bi čovjek da nakon tri tjedna treninga rukometa, te još dva s mažoretkinjama, nerijetko u istom danu, mala sportašica pada s nogu od umora.
- Ma kakvi, isto juri uokolo kao da ni nije bila na treningu - smije se mama Blaženka.
Trenerica Ana Bijelić kaže kako je dobna granica zapravo šest godina.
Nikad nije rano početi
- No, primijetili smo da ima puno zainteresiranih vrtićanaca pa smo ih odlučili primiti. U ovoj grupi "minića" ih je 25. Neki dolaze na svaki trening, neki ne, ali Iva je od početka uvijek tu, ne propušta nijedan trening. Pritom je jako disciplinirana i na treningu. To su mala djeca, logično je da se netko nekad rasplače, ili traži mamu, sve je to sasvim normalno, no Ivu zanima samo treniranje - hvali ju trenerica Ana.
Kaže kako minići zasad ne igraju pravi rukomet. Teško bi im još bilo shvatiti i sama pravila, a kamoli se nadmetati. No, vježbe koje rade, u kojima stječu fizičku snagu, motoriku, samopouzdanje, stjecanje samostalnosti ali i radnih navika u timu, upoznavanje s loptom i slično neprocjenjive su za njihov razvoj.
Slaže se i mladi trener Edi Bašek, koji je na toj dužnosti osam mjeseci, a iako mu je tek sedamnaest godina, u rukometu je od svoje sedme.
- Nije rano početi ni s četiri, iako nemamo baš toliko tako male djece, ali nam je stvarno drago raditi s njima. Marljivi su, vole dolaziti, a to je ono najvažnije. Neki treniraju rukomet godinu, dvije, pa odustanu. Drugi u tome ostanu dugo, možda naprave i sportsku karijeru. Sve je stvar upornosti i ljubavi prema sportu - kaže nam mladi trener dok budno promatra svoje "miniće" kako izvode zadane vježbe. Na njegovu pištaljku svi se spremno postroje, popiju vode kad im se kaže da je vrijeme za kratki predah, a onda opet trčkaraju baš kao da žele osvojiti kakvo prvenstvo. I pritom se, vidljivo je na njihovim ozarenim licima, jako dobro zabavljaju, a to nam se nekako čini i najbitnije.
- Ma da, svakog dana me pita je li danas rukomet. Obožava dolaziti! - zaključuje Blaženka Petrinić.
A imamo i mi poruku i to za Domagoja Duvnjaka, našeg ponajboljeg rukometaša. Opravdano se ima pravo bojati za svoju titulu. Naime, on je s treninzima krenuo "tek" kada je imao sedam godina, a naša će daruvarska zvijezda Iva Petrinić u toj dobi već imati tri godine rukometnog iskustva. Pa da vidimo...
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!