Našao sam moj portal za dobro jutro, za dobar dan i laku noć

Kako su mediji, što je drugo ime za portale, izgledali nekada, u krugu moje daruvarske porodice? 

Prvo je bio, tamo negdje 1970-ih Zezula − ne zezam se, ali bilo mi je smiješno to prezime i tada − dostavljač novina po kućama. Preko njega je stizalo puno medija, danas bismo ga mogli nazvati serverom. I sada bih ga mogao nacrtati, da znam crtati. Pogrbljen pod velikom i teškom poštarskom torbom punom časopisa, dugog užurbanog koraka zgužvanih širokih hlača, s tamnom kapom kratkog šilta na sijedoj glavi i kažiprstom koji nije mogao savinuti pa je uvijek izgledalo da time prstom prijeti, čak i kada je ispijao štampl rakije, dostavljao petkom na našu adresu − jer znao je on koja obitelj što čita i vrijedno raznosio tisak po kućama, kao što je svećenik znao u koju kuću ulazi, a u koju ne ulazi − „Studio“, tjednik za televiziju. Nedjeljom se po novine moralo ići na kiosk, tada Zezula nije radio.

A nedjeljom su moji obavezno čitali „Vjesnik“, što je 1980-ih značilo da netko morao do 10 h kupiti novine, jer do tada su radili kiosci i poneka, praktično dežurna, trgovina. Ne baš rijetko bih to bio ja, a nije to uvijek bilo lako povremeno mamurnom i neispavanom srednjoškolcu. Novine su tada duže trajale, pa si nisam jednom dopustio da stignu kući tek kasno popodne ☺.

Ljudi su jamstvo i program

Poslije se vrijeme ubrzalo, a s tim je sve počelo i ubrzano zastarijevati, pa su novine pomalo počele gubiti u trci s vremenom, u bitci s elektronskim medijima, različitim portalima koji su brže i stalno donosili vijesti. Ja sam se ipak u svojim već zagrebačkim danima dosta dugo trudio dan započeti s novinama, uglavnom tada „Jutarnjim listom“, uz dobar esspreso u lokalnom kafiću. To je bio moj maleni i praktično jedini otpor ubrzanju, highlight dana. Vremenom, sam, naravno kapitulirao, pa danas uz zdravi doručak čitam portale iz stana, na tabletu, kompjutoru, mobitelu. I na društvenim mrežama gdje pratim nekoliko stranica i dosta prijatelja koji na razne načine imaju veze s Daruvarom, jer, nekim čudom, Daruvar nema svoj portal. Ili ga nije imao, sve do ovog portala za koji mi je pripala čast da napišem koje slovo. I još ne vjerujem, a znam da će biti i da će biti dobar Mojportal.hr, jer znam ljude koji ga pokreću, a ljudi su jamstvo i program. 

Jačanje identiteta putem portala

Sve se čudim i mislim kako je moguće da se već u Daruvaru i za Daruvar i okolicu nije dogodio portal? Kako je moguće da zajednica nema svoje mjesto susreta, debate, svoju oglasnu ploču, izvor provjerenih informacija, mjesto koje stimulira i prati, koje je zamašnjak razvitka za cijelu zajednicu, na usluzi građanima. Možda se uopće nakon svih potresa još nije formirala prava zajednica, možda joj nedostaje identiteta koji je kohezivna snaga? Kako uopće bez lokalnog medija izgraditi identitet i ojačati ga, a identitet je, prisjetimo se, ono po čemu smo različiti, po čemu smo uočljivi nadaleko, po čemu će naše lokalne osobitosti, recimo manjine, ginka i najstariju pivovaru u zemlji vidjeti i prepoznati cijela Hrvatska, a vidjet će se sva ta ponuda i preko granica, svugdje gdje ima struje, ili barem puna baterija, i internetskog signala. A turistički smo još k tomu grad, no bez dobrog medija sve manje ćemo biti i turistički i grad.

Blago na pultu kioska

Razmišljam sad o tome i osjećam val optimizma, jer ovo mjesto, Mojportal.hr je dostava informacija, vijesti i priča u kuću onako kako je to nekada užurbanim korakom i ukočenim kažiprstom činio Zezula, a ne moram hitati na kiosk prije nego što ga zatvore, ni izlaziti iz papuča do kafića. I to još nije sve, jer na ovom portalu je praktično cijela Zezulina torba mističnih dubina, puna nezamislivih čudesa možda i fluorescentnih riba, pa onda sva izložena blaga na pultu kioska koja si nisam mogao priuštiti, a za kojima sam toliko vapio da sam sanjao kako ću se jednog dana tamo zaposliti, i sve to se tiče mog rodnog grada i njegove Županije, gradova koji mu gravitiraju kao i on njima, ljudi prije i iznad svega, jer novinarstvo je novinarstvo samo kada je u službi ljudi, javnosti. 

Za kraj, za ovaj kratki uvodni spomen: nomen est omen. Ja sam našao moj portal za dobro jutro, za dobar dan i laku noć.